Protekle sedmice na mezarju u Potočarima obavljana je tzv. reekshumacija - vađenje posmrtnih ostataka iz mezarova radi kompletiranja tijela. Između ostalog i ime mog brata bilo je na spisku osoba kojima su trebale biti pridodate novopronađene kosti. Ima već više od dvije godine kako sam na stranici ICMP-a putem online upita saznao da je putem DNK analize otkriveno još njegovih kostiju. Razgovarao sam nakon toga s osobljem ICMP-a u Tuzli i rekli su da će nazvati nakon što se obavi sva procedura vezana za identifikaciju (nalaz patologa i slično). Na to sam čekao dvije godine.
Prije desetak dana sam obaviješten da će postupak reekshumacije biti obavljen 28. jula 2016. s početkom u 10 sati. Pitali su me da li želim da prisustvujem tom činu. Onako zatečen pitanjem a i ne znajući kako se sve to odvija rekao sam da nisam siguran. Rečeno mi je da će upisati da će neko od porodice prisustvovati ali i ako niko ne dođe da će reekshumacija biti obavljena.
Četiri godine ranije, kada sam potpisivao odobrenje za njegovu dženazu, službenica ICMP-a me je upitala da li želim da vidim fotografiju do tada pronađenih kostiju. Nakon što je vidjela da se dvoumim odustala je rekavši: "Čim se dvoumite ja vam ne bih preporučila" i prešli smo na drugu temu.
Kad smo u četvrtak oko pola deset stigli na mezarje pojedini mezarovi već su bili otkopani.
Malo kroz razgovor s prisutnim članovima drugih porodica, malo s uposlenikom mezarja saznao sam kako se reekshumacija odvija.
Jedna ekipa s malim rovokopačem otkopa najprije mezar. Kada se približe tabutu, pređu na ručno uklanjanje zemlje i izvlačenje iz mezara bijele plastične vreće u kojoj su posmrtni ostaci. Bijeli kamionet vreću odveze do kućice u ćošku mezarja u kojoj se nalaze predstavnici tužilaštva i ICMP-a.
Saznali smo da se tu kosti vade iz vreće, očiste ako ima potrebe i onda ih ljekar poreda po stolu pridodajući nove kosti. Taj čin su nazvali reasocijacija.
Dan je bio sparan, topao. Hodali smo tamo, amo po mezarju tražeći hladovinu i čekajući da dođe red i na mezar mog brata. Započeli su s mezarovima u ravnici a njegov je na uzvišenju pa smo pretpostavili da je zadnji na redu.
Kakva su osjećanja u tim trenucima. Nisam siguran da to umijem opisati ali nastojao sam koliko je to moguće biti miran i gledati pozitivnu, praktičnu stranu tog čina. Sve ovo traje već 21 godinu. Biti pod konstantnom tenzijom, stresom nije moguće. Jednostavno tijelo i duh to nisu u stanju izdržati. Mnoge majke su umrle godinama nakon rata jer nisu mogle preboljeti gubitak najmilijih.
Moramo na naki način pronaći, koliko je to moguće, mir sa njihovom i svojom sudbinom.
Ipak emocije, ma kako utišane bile, se skupljaju u nutrini i dođe tren, izazvan nekad nekim zvukom, riječi, slikom koji sve izbaci na površinu i tada volim da sam sam.
U našoj kulturi ima taj neki strah od rovarenja po mezaru/grobu i nije mali broj onih koji odluče da ne dođu na te reekshumacije jer su im stresnije od same dženaze.
Po mezarju su šetale grupice posjetilaca. Došao je i jedan autobus pun omladine iz inostranstva. Premještao sam se s mjesta na mjesto čekajući kad će ekipa s malim rovokopačem krenuti ka uzvišenju. Čuo sam ih kako govore da gore u ćošku ima još jedan - Emirov.
Stavili su mu na nišan nekakav ravan kamen da ga lakše lociraju. Sve je potrajalo 3-4 sata.
Već su se oblaci počeli gomilati i u daljini se čula grmljavina kad su krenuli prema gore.
Prve kapljice su već prokapavale.
Rovokopač su namjestili iza mezara, izvukli mu pomočne stopice da ga učvrste i krenuli sa skidanjem slojeva zemlje. Sve je proteklo iznenađujuće brzo. U jednom trenutku mladić koji je asistirao je dao signal da se prestane s kopanjem.
Kako je Emirov mezar na uzvisini, tlo nije vlažno te daske nisu još uvijek istruhle. Mladić u bijelom odijelu s oznaka ICMP-a je sišao u mezar, pomjerio dvije daske i iz mezara lagano izvukao bijelu vreću. Na njoj je još uvijek jasno vidljivo crnim flomasterom ispisano bilo: Omerović (Omer) Emir.
Dvojica radnika su je snijela do kućice. Sišao sam za njima i čekao ispred.
Vođa tima im je rekao da najprije završe s Emirom jer je kod njegovog mezara ostao da stoji rovokopač ili kako se već zove ta mašina.
Nakon desetak minuta sam pozvan da uđem unutra.
Unutar prostorije se zrak skoro pa mogao rezati. Nekoliko stolova na kojima su bili skeleti i patolog i pomoćnici u svojim bijelim uniformama.
Pogledom sam prelazio od stola do stola pokušavajući nešto prepoznati.
Tišinu je prekinuo sudski patolog koji me pozvao da priđem . Na stolu, pored kojeg je stajao, je bio skoro pa kompletan Emirov skelet ponovno posložen.
Bijele novododane kosti i one tamnije koje su ranije pronađene. I one su bile ponovno oprane i očišćene. Tražio sam način da ostanem što mirniji, dok mi je on pažljivo, tihim glasom objašnjavao koje su kosti dodate.
Malo sam se iznenadio što mi se pruža ta prilika. Nisam znao kako ću reagovati na ono što vidim ali pomislio sam da bi moj brat isto za mene učinio.
Mali obrat sudbine mogao je naše uloge izmjeniti. Njima bi bilo svejedno da li sam ja ili on na tom mjestu. Presuda bez suda bi bila ista.
Četiri dana kasnije razmišljam kako je to čudan osjećaj. Sreli smo se nakon 21 godinu. Ne ja i kosti. Već ja i on.
I danima mi evo ispred očiju koje su gledale nešto sasvim drugo titra neka druga slika - njegov lik.
