01.07.2009.
Nedaleko od nase kuće je Gradac, brdo koje se uzdiže kao piramida iznad pitome Drinske dolineTokom cijele godine Gradac je bio poprište naših avantura, o kojim često iz straha da nam ne zabrane odlaske ne bismo smjeli pričati roditeljima
Ja i brat bi se ljeti penjali na njega
Duž njegove sjeverne strane, okrenute Bratuncu, postoji blaga utabana staza koja vodi do samog vrha
Ta staza bi tek pred samim vrhom postajala strmija, zahtjevnija, ali ni ona nije predstavljala poseban napor.
Dječije lagane noge bi brzo savladale i taj posljednji izazov i za petnaestak minuta od početka puta, našli bismo se na vrhu
Vrh je bio uglavnom ravan.
Tu i tamo bi se nalazile velike iskopane rupe - vjerovatno ostaci položaja iz nekih od svjetskih ratova koji su tutnjali i ovim krajem, a koji su usljed zuba vremena gubili svoju prvobitnu formu, srastajući se s okolinom.
Podno Gradca je veliko, kako smo ga mi u neznanju zvali Rimsko groblje.
I oni koji dolje počivaju sigurno su se penjali ovdje.
Ponekad bismo, igrajući se po šumi, pronalazili komadiće keramike na kojima su otisci njihovih prstiju koji su je oblikovali
Možda su koristili ovu uzvisinu i u vremenima strepnje, tražeći utočište od naleta mnogobrojnih osvajača koje je mamio sjaj srebra iz obližnje Srebrenice.
Kad bi se popeli na vrh, najprije bi smo potražili medju rastinjem skrivenu malu granitnu kocku kojom je obilježena najviša tačka
Stali bi na nju da i zvanično proglasimo uspješnost našeg malog poduhvata
S vrha se, zbog guste šume, nije moglo nešto posebno vidjeti
Zbog toga bismo - nakon što bi obavili taj mali ritual, krenuli malom stazicom ka južnoj strani - jedino s nje se pružao pogled
Spustili bi se dvadeset koraka i došli mjesta na kojem se iz mekane šumske zemlje pomaljala stijena koja je štrčala kao neki 3-4 metra dug klin, horizontalno zabijen u brdo
Mi bismo oprezno sjeli na to kameno sedlo i malo pomalo se pomjerali naprijed dok ne bismo došli do samog kraja.
Odatle drveće više nije bilo prepreka - bio nas je pomalo strah ali vrijedilo je - pred nama bi puknuo prelijep pogled prema dolini...
U toj dolini je sad Memorijalni centar Potočari.
Za nekoliko dana idem tamo i iz doline, koju smo nekad zvali Dugo polje, ću kao i svaki put baciti pogled na brdo mog djetinjstva.
Devedeset druge, oni koji obitavaše u kućama posijanim oko njega, žurili su stegnutih srca ka Srebrenici.
Vrijeme strepnje je ponovno došlo.
U Srebrenici ih otvorenih ruku dočekaše Glad, Bol, Tuga i Smrt
Vreli juli 95-te spojio je još jednom sudbine Hilme, Selima, Ramiza, njegovog sina, Saliha, Hasana, Aziza, Omera, Emira...
Prvi moj put u Podrinje nakon rata desio se 2002 godine
Od tad svakog jula idemo
Ove godine smiraj će naći tijelo Abida Siručića, mog tetka i jos oko 500 drugih, čije su porodice bile sreće da se koliko toliko kompletira tijelo
Tamo sam neobično smiren. Upijam mirise zavičaja, koji je duboko usadjen u meni
***
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!"
Blago vama kad vas - zbog Mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!
