Rodio se 26. maja 1950 godine u selu Krušev do u blizini Žepe. Mjestu kako reče V.Gunić, "surove, nepristupačne antologijske ljepote". Ta surovost prirode, stalna borba za preživljavanje činila je te gorštake grubim - strogim sudijama prema samom sebi. Kako zna reći moj đedo radili su od jutra do mraka "najmanje gledajući na vlastiti život".
Nasuprot tome gost je uvjek bio rado priman. Ugošćavan i pažen bolje nego vlastita čeljad. Posebno ljeti bi dolazili iz gradova i Bošnjaci i Srbi i odsjedali u kućama domaćina napravljenim od materijala kojeg je bilo u izobilju - četinarskog drveta.
Teferićili bi, šetali po proplancima, šumama diveći se prirodi, zdravoj i ukusnoj hrani. Odlazili zadovoljni, planirajući nove dolaske - znajući da su vrata kuće bosanskog gorštaka otvorena za svakog.
U to doba živjelo se u velikim porodičnim zajednicama. Iz navike. Iz potrebe. U jednoj takvoj odrastao je i moj otac. Glavešina i osoba koja se za sve pitala bio je moj pradjed Zaim. Živjeli su od poljoprivrede, stočarstva, izvlačenja šumske građe s zapregom volova do obala Drine. Odatle je niz strme padine kotrljana ka rijeci i splavovima odvožena nizvodno.
Pravila funkcionisanja zajednice stečena u ogorčenoj borbi za opstanak teško su se mjenjala.
Igrali su uloge naučene od onih prije njih. Živjeli životom kakvim se u tim krajevima živjelo stotinama godina ranije.
Zimi su porodice boravile u selu, a ljeti u kućama na planini gdje je vođena stoka na ispašu. Dostignuća civilizacije su sporo stizala. Države koje su bile i prolazile jedino su ulagale u šumske puteve kako bi mogle izvući drvo. Osim drveta odvodili bi i snažne i okretne mladiće. Svakoj državi treba vojska. Djed mi je pričao o momcima koje su išli i nikad se nisu vratili. Država bi poslala pismo "crnu knjigu" s obavješću da su hrabro dali život. Vrleti Italije tokom prvog svjetskog rata bile su grobnica mnogih bosanaca.
Prva četiri razreda škole moj otac je završio u obližnjem selu Luka. Negdje u to doba moj pradjed Zaim, kupio je u Bratuncu veliko imanje i podijelio ga na četiri dijela sinovima i kćerima. Pošto je bio dobar učenik donijeta je odluka da moj otac nastavi školovanje u Bratuncu. Otišao je sam dok su djed i nena zajedno s ostalom djecom nastavili živjeti na selu.
Ubrzo nakon njega u Bratunac je stigao đedo. Postojala je stara kuća na tom imanju i u početku su u njoj živjeli.
Poslije par mjeseci pojavila se i nena s djecom.
Život u ravnici pored Drine bio je puno lakši. Nisu imali sanduke suhih šljiva, krušaka, mesa, kante meda, burenca ukusnog kravljeg sira i drugih ljepota koje đedo zna kadkad nabrajati sječajući se života na selu - al zato nisu morali više ni raditi robovski.
Moj babo je završio osnovnu školu u Bratuncu. Zvala se "Vuk Karadžić". Bratunac je 60-tih godina s zgradama koje su se stidljivo počele pojavljivati, tek poprimao obrise varošice. Nakon osnovne upisao se u srednju građevinsku. Ove godine ta škola je proslavila 25 godina rada. Moj babo je bio jedan od učenika prve generacije. Kad bi pričao o školovanju uglavnom je pominjao te dane srednje škole. Uvjek u pozitivnom kontekstu.
Jedne prilike u kino sali u Bratuncu, koja je kao i u svakom drugom manjem mjestu, bila pozornica svih mogućih dešavanja, održavano je takmičenje učenika građevinskih škola. Nisam siguran na kojem je to nivou i kojim povodom bilo. Znam da su učestvovale građevinske škole iz Tuzle i Zvornika. Mog oca, kao jednog od boljih učenika odabrali su da se takmiči u jednoj kategoriji. Da li se takmičio iz matematike ili možda statike koju je najviše volio ne znam. Na pozornicu su postavljene klupe, za koje su zasjeli takmičari i radili zadatke. Sala je bila dupke ispunjena - posmatrači su bili roditelji i učenici. Kad su završili, profesori koji su ocjenjivali radove proglasili su da je u jednoj od kategorija pobjednik »Omer Omerović». Njegovi školski drugovi su bili oduševljeni, iznijeli su ga na rukama, skandirajući: «Omer», «Omer».
Nakon što je završio srednju školu pred njeg' se postavila dilema: fakultet ili posao. Izvadio je sva potrebna dokumenta, imao želju da se upiše na građevinski fakultet...ali...prevagnula je tadašnja ekonomska situacija. Moj djed Emin mu nije u to vrijeme mogao obezbjediti finansijske uslove za studij i odluka je došla sama po sebi: Zaposliti se.
Nije očajavao. Odmah je dobio ponudu od građevinske firme "Progres" iz Valjeva i od tad pa sve do rata moj otac je širom Jugoslavije radio ono što je najbolje znao. Bio je graditelj.
U Sarajevu je tad podizana tvornica konfekcije "Kras". Bio je to njegov prvi posao. U to doba i moja majka, s kojom je već par godina ašikovao stigla je u Sarajevo gdje je pohađala završni razred srednje škole za tehničkog crtača. Tako da, kako oduševljeni mladić reče u pismu svom prijatelju "Nije moglo bolje ispasti…"
Godinu dana kasnije moj otac i mati su se vjenčali - ili kako u nas narod kaže "uzeli". Bilo je to samo nekoliko dana prije očevog odlaska u JNA. Nije htio ništa prepuštati slučaju. JNA je služio 15 mjeseci u mjestu Raška u Srbiji. Za vrijeme boravka u vojsci mati mu je slala pisma. Nakon što bi napisala, stavila bi jednu malu ručicu na papir i ocrtala njene konture hemijskom. Dobili su sina.
Nakon povratka kući, vratio se poslu. Ono čega se ja kao dijete sjećam su: Tereni, Tereni. Pitanje: "Kad će babo doći?
Zbog tih terena, odsustvovanja od kuće zamrzio sam to zanimanje građevinara iako sam bio ponosan što moj otac sudjeluju u građenju svih tih ogromnih objekata.
Izuzetak je bio 1. maj. Ja sam taj dan proslavljao dolazak babe. On bi uvijek dobio nekoliko dana slobodno i naša porodica bi bila kompletna.
Kad je u Srebrenici osnovana građevinska firma Radnik otac je prešao da radi kod njih. Učestvovao je u izgradnji većeg dijela industrijskih objekata koje možete vidjeti na području Potočara. Radio je kao građevinski tehničar i nadgledao bi te poslove, bio uvijek u direktnom kontaktu s radnicima. Zbog svoje blage naravi, bio je omiljen. Sjećam se npr. u vrijeme vaskrsa bi nam donio kući punu kesu šarenih jaja koja su mu donosili kolege Srbi.
Otac je jedno vrijeme radio po Bratuncu i Srebrenici na izgradnji uglavnom industrijskih objekata. Sjećam se da je mene i brata par puta vodio na gradilišta «Kaolina», «Cinkare»...
Nakon toga su opet uslijedili tereni.
Negdje '83-'84 u Hadžićima kod Sarajeva je građen «Remontni zavod». S završetkom tog posla jednu godina je proveo u Trogiru, Hrvatska.
I onda povratak kući.
Po licenci jedne građevinske firme iz Slovenije, u mjestu Turbe između Potočara i Bratunca, izgrađena je Fabrika betonskih elemenata. Tu je otac kao upravnik tj. glavni i odgovorni proveo zadnjih 5-6 godina - sve do rata.
Jednom je pričao da su Slovenci došli i kad su vidjeli kako je organizovao posao ponudili mu isti ali uz neuporedivo bolje uslove u Sloveniji. Iz ove perspektive to je ponuda koja se ne odbija. Ali u to vrijeme mi smo se tek skrasili u svojoj kući. Otac nije bio od osoba koje vole promjene sredine i rekao im je «Ne».
Živjeli smo mirnim životom. Bez nekih velikih trzavica, uzbuđenja i stresova kao i većina porodica u bosanskoj provinciji. Lijepo nam je bilo. Napravljena je kuća u kojoj smo se skrasili. Ja i brat smo odrastali. Kockice u mozaiku naših života su se uklapale. Išli smo naprijed - tako nam je djelovalo.
Ipak država u koja je polagala pravo na avliju naših sudbina išla je nazad. Vijesti su svaki dan bile sve depresivnije, tmurnije.
Otac bi zabrinuto gledao TV, čitao "Večernje novine" koji bi svakog dana pod miškom donosio vraćajući se s posla.
S pogoršanjem političke situacije postajao je sve tanji i novčanik radnih ljudi i građana - kako su se u tadašnjoj terminologiji nazivali stanovnici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
U riječniku spikera večernjeg dnevnika počele su da se sve češće pojavljuju rijeći: inflacija, štrajk, kriza, stečaj.
Ekonomski krah države prvi su osjetili građevinari. Više niko nije imao para da gradi velike objekte a i za one koji su bili izgrađeni pare su se teško dobijale.
Jednog dana otac je došao s posla i rekao da je u njegovu firmu stigao stečajni upravnik.
Firma Radnik je prva na području Tuzlanske regije i jedna od prvih u BiH otišla pod stečaj. Bila je to strašna vijest. Veliki broj radnika je otpušten i tih zadnjih nekoliko godina njeni dijelovi u koji spada i ta Fabrika betonskih elemenata su radili i dalje ali plate su bile mizerne.
Na području Bratunca negdje 1989-90 apsolutno sve firme su bile pred bankrotom. Ljudi čini mi se pomalo već zaboravljaju to vrijeme. Ja se sjećam da je meni i bratu npr. mati krajem '91 kupila trenerke u Robnoj kući na 6 rata. Danas se te iste trenerke na pijaci mogu kupiti za 15-tak KM.
Zadnji put sam oca vidio na svoj rođendan krajem marta 1992. Kad bih dolazio iz Tuzle on bi uvijek stajao na kapiji i čekao me. Ispratio me je i taj zadnji put. Poslije 10-tak dana htio sam doći kući za vikend ali mi je mati rekla preko telefona: "Sine ne dolazi. Ovamo nije dobro". Nekoliko dana kasnije tražio sam javnu govornicu u Tuzli kako bih nazvao kuću. Tuzla je tog dana bila tmurna, na prozorima podruma zgrada postavljene su bile vreće s pijeskom. Spremala su se skloništa za slučaj granatiranja. Nazvao sam kuću. Javio se otac. Djelovao je zabrinuto. Rekao je da se taj dan vrše nekakvi pregovori oko milicije u Bratuncu. To je zadnji put da sam čuo njegov glas.
Nekoliko dana kasnije uzalud sam zvao kuću. Niko se nije javljao. Nisam znao šta je u pitanju sve dok mi neko nije rekao da su moji otišli u Luku.
Tih noći se nije spavalo, svijet je bio uznemiren. Već su se desili "Bijeljina", "Zvornik"
Čekao se red na Bratunac. Šta raditi? Gdje se skloniti od tog zla koje se neumitno primicalo. Opcija nije bilo puno. Jedina van Bratunca bila je Tuzla, kod majčine sestre, ali njen stan je već bio prepun izbjeglica iz Zvornika. Muž, obolio ležao je na samrtnoj postelji i mom ocu, iako ih je tetka zvala da dođu je bilo neprijatno da se i on "utrpava". Opet niko nije znao kako će se situacija u Tuzli dalje razvijati.
10 aprila amidža i otac su razmatrali opcije koje imaju i odlučili da odu u Krušev do ili Luku, sela u blizini Žepe.
Tamo su živjeli đedini i nenini braća i sestre. Postojala je nada da će se situacija smiriti poslije proglašenja nezavisnosti od strane UN-a. Da će se pronaći kompromis kojim će svi biti zadovoljni. To su govorili i pojedini visoki zvaničnici na TV-u.
Bila je to najoptimističnija varijanta i jedina o kojoj se smjelo razmišljati.
Žepa s okolicom je planinski kraj, okružen nepreglednim šumama. Pružao je obilje skrovišta i kakvu takvu šansu za preživljavanje i u slučaju da se desi najgore.
Odluka je donesena iznenada. Moja majka je bila na pijaci i kad se vratila otac joj je rekao šta je odlučio. Spremili su osim odjeće koju su imali na sebi po trenerku, ponijeli nešto hrane i otišli... Na stolu je ostalo zakuhano tijesto za maslenicu, u posudama uliveno mlijeko, bajramska baklava...
