Napraviti nepodnošljivu situaciju apsolutne nesigurnosti, apsolutnu nesigurnost bez ikakve nade za preživljavanje i uopšte dalji život za to stanovništvo

Patnja koju su oni nanijeli ovom stanovništvu, bez obzira na prisustvo UNPROFOR-a od 1992. godine i do Dejtonskog sporazuma 1995. godine, ne može se opisati. Međutim, ne možemo da pređemo Bosnu, a da ne kažemo nekoliko reči o takozvanim zaštićenim zonama ili enklavama koje su štitile Ujedinjene nacije. Vojne kampanje JNA i Vojske Republike Srpske 1992. godine rezultirale su masovnim bježanjem muslimanskog stanovništva u male džepove koji su kasnije postali poznati kao zaštićene zone, enklave, kao što su Bihać, Goražde, Srebrenica i Žepa.
Pristupne puteve kontrolisale su snage bosanskih Srba. Političke i vojne vlasti bosanskih Srba usvojile su politiku blokiranja svih sanitetskih i drugih konvoja koji su nosili hranu za ove enklave.
Civili koji su bili pod opsadom izlagani su bez izuzetaka granatiranju i snajperskoj vatri.

Sve ono ka čemu su aktivnosti progonitelja bile usmjerene, sve to je opisano u jednoj od najgorih direktiva Vojske Republike Srpske, koja će biti pomenuta na suđenju. Ukoliko Vijeće želi da je vidi sada, ja je imam ovde i mogu vam je staviti na raspolaganje. To je direktiva u kojoj Karadžić kaže da treba napraviti jednu:

"nepodnošljivu situaciju apsolutne nesigurnosti, apsolutnu nesigurnost bez ikakve nade za preživljavanje i uopšte dalji život za to stanovništvo".

Humanitarne i druge međunarodne organizacije mogu da nam nešto kažu o vrlo intenzivnim pregovorima koji su vođeni sa bosanskim Srbima i liderima u Srbiji, uključujući upravo i ovog optuženog, i koji su imali za cilj da se nekako obezbjedi pristup tim enklavama.

Međutim, čak i kada bi se taj pristup dozvolio, često humanitarna pomoć ne bi mogla da stigne na cilj. Stanovnici su maltretirani, nastavljalo se sa apsolutno nerazumnim ponašanjem koje je i dalje ugrožavalo i pogoršavalo položaj stanovništva, ljudi su živjeli u bijedi i patnji.

Tako su te enklave sve više počinjale da liče na logore. Imali su sve karakteristike logora, sa velikim brojem Muslimana uhvaćenih, sabijenih u male, dobro definisane oblasti, gde ljudi nisu imali gde da borave. Živjeli su u nehigijenskim uslovima i bez hrane, nisu mogli da se kreću a da ne budu meta, apsolutno su bezobzirno granatirani, bolnice su bile prenatrpane ljudima kojima su vršene amputacije bez anestezije, i oni su umirali od sasvim običnih zaraza.

Civilno stanovništvo je znalo da ne može i da nema gdje da pobjegne, i kao što je rekao jedan svjedok, opšti utisak kod civilnog stanovništva u ovoj enklavi je bio je da sve to neumoljivo vodi, da sve to ne može da se završi drukčije nego smrću svih unutar enklave.

Iz uvodne riječi tužitelja na suđenju Slobodanu Miloševiću