Snovi

20.07.2009.



Odrastanje braće skoro uvijek je praćeno međusobnim nadmetanjem
Tako smo se i nas dvojica: On mlađi i agresivniji, željan priznanja da me je sustigao i ja stariji mirniji, letargičniji često nalazili usred dječijih bitaka koje su znale završiti i ljutnjom a ponekad Boga mi i malom kavgom
Oko kuće smo, u hladu tri velika oraha, sebi napravili male terene za košarku, fudbal i u ljetnjim žegama kratili vrijeme
Ponekad samo nas dvojica učestvujući u igri a ponekad s rodjacima - a i tad bi bili u suprotnim taborima
Onda, kad bi julske vreline ublažile bar malo hladnoću njene vodu, uzeli bismo bicikle i otišli do Drine
Drina nije daleko, samo 3 km od naše kuće
Krivu Drinu koju krase klanci ispravljali Srbi i Bosanci. Kad bi znali kod koga je krivlje, kod koga je krivlje oni bi je ispravljali življe - bila je jedna od pjesama koje su pjevali mladi s jedne i druge strane idući zajedno na radne akcije širom Jugoslavije
A Drina je na našem području baš kriva, u obliku savijenog lakta pronašla je sebi put kroz klance na području izmedju Bratunca, Srebrenice na bosanskoj te Ljubovije, Bajine Bašte na srbijanskoj strani
Kod mosta napravljenog od metalne konstrukcije, nalazi se mali skromni motel, oko kojeg je zaravan. Tu bi išli jednom godišnje đaci iz bratunačkih škola na sportski dan
Utrkivali bi se po kružnom putiću boreći se za čokoladu kao nagradu za prvo mjesto.
Sve učenike jedne generacije bi poredali na startu i na znak nastavnika: SAD!
Kao vihor, topot malih koraka bi jurnuo stazom. Zrak nas je rezao, noge klecale ali smo trčali bez zastajkivanja upirući se da postignemo što bolji rezultat
Do Drine bi stigli pješice u velikoj koloni i taj put mi je izgledao tako dug
A sad se sve smanjilo - skupilo
Kad bi joj se približili i prošli zadnju krivinu prije mosta, zapuhnuo bi nas povjetarcem nošen miris isparenja vode, pomješan s mirisima trava, cvjeća i drveća kroz koje je prolazio na putu do nas.
Za kupanje su postojale mnoge male plaže na koje se išlo.
Dolazilo se i na pecanje i oni koje je taj izazov privlačio ustajali bi rano i izbjegavali mjesta na kojima je gužva.
Dolazio je svijet s raznih strana. Čudio sam se što ljudi pored tolikog mora, planina dolaze iz Sarajeva i drugih gradova kod nas na odmor, kampuju, pecaju
Meni naviknutom na rijeku, polja, brda naš kraj je izgledao obično - tek sad, kad sam iščupan iz njega, shvatam svu ljepotu i bogatstvo koje smo imali
Mi smo u početku, dok smo bili manji išli na srbijansku stranu i tamo učili plivati
Amidža bi pokupio nas djecu u svoj Reno 4, i pravac Drina
Tamo je obala a i samo korito pokriveno velikim kamenim oblutcima koje je uglačala voda...
Emir bi (imao je 7-8 godina) stavio oko pojasa šlauf i četvoronoške pljuskao rukama i nogama u plićaku.
Jednom kad je došao kući tetka ga je pitala: Jel ti bilo lijepo?
Kako lijepo. Sva koljena i muda sam izrazbijao od kamenje - ljutito je odbrusio
Kasnije kad smo porasli išli bismo sami
U mjestu Redžići, par stotina metara niže od mosta na bosanskoj strani, korito Drine je široko, pa je i njen tok bio mirniji i manje opasan
Moglo je se čak pješice, ne plivajući došetati kroz vodu na suprotnu obalu - u Srbiju
Zbog tog smo tu najčešće i išli, na malu livadu pored rijeke okruženu bagrenjem
Ponijeli bi sendviče i ostalu opremu i ostajali do popodneva
Kad bi se htjeli okupati, krenuli bi pješčanom stazom kroz hlad bagremove šumice uzvodno i došli do mjesta gdje je bio lijep prilaz rijeci.
Tu je skoro uvijek, okružen svojim granitnim kamenjem neki čovjek udubljen u svoj posao, ne obzirući se na nas, ravnomjernim udarcima čekića po metalnoj špici, ručno klesao nišane.

Prošli bi pored njega, spustili se lagano, s oko metar visoke obale, stajući oprezno na vlažne zemljane stepenike i korak po korak ulazili u hladni zagrljaj plavkasto-zelene vode
Nismo odmah smjeli zaplivati. Čekali smo par minuta da se tijelo malo navikne na temperaturu vode koja je i usred ljeta bila hladna.
Nije nam se žurilo, dan je bio pred nama.
Čučnuli bi i uronili tijelo do vrata. Opet se ispravili, pljuskajući lagano rukama vodu po sebi - milujući je kao nekog divljeg mustanga kojeg time pokušavamo pripitomiti, navići na dodir, jer unatoč branama koje su je pregradila Drina je ostala divlja.
Svake godine bi uzimala sebi po jednu dvije duše koje su se opčinjene njenom ljepotom prebrzo zalijetale u nju zaboravljajući na oprez.
Tako je otišao moj komšija Medo iako je bio dobar plivač
Nekako nakon završetka srednje, zajedno s prijateljem došao je na Drinu.
Isli su na jednom biciklu, prijatelj je sjedio na metalnom ramu dok je Medo vozio.
Kad su stigli Medo je onako zagrijan odmah skočio.
Na pola puta do druge obale, ga je uhvatio grč i voda ga je primila u se.
Igrao sam se kod kuće kad sam čuo glas bola, od kojeg se i sad naježim
Došla su dva policajca i ljekar i saopštili vijest porodici.
Tad mi je to izgledalo kao velika tragedija. Sad više ne znam šta je tragedija.

Možda je Medo sretan što su jedine zloće za koje je znao crveni mundiri iz stripova koje je skupljao. Imao je kompletnu kolekciju na tavanu i dovodio bi prijatelje da im pokaže svoje blago.
Njegov prijatelj s bicikla je uhapšen je zajedno s ocem i bratom u aprilu 92.
Njihova izmasakrirana tijela su pronadjena nekoliko dana kasnije u obližnjoj riječici
Bili su prve žrtve u Bratuncu i ujedno jedine koje su dostojno sahranjene. Imam koji im je klanjao dzenazu i nekoliko stotina drugih ubijenih u maju nisu imali tu privilegiju.

Dok smo stajali u vodi čekajući da se porinemo uživali smo gledajući oko sebe prizore još uvijek netaknute prirode.
A onda bi krenuli. Nošeni više brzim tokom rijeke neg našim zamasima, plivali smo nizvodno.
Mi manje vješti plivači, s divljenjem smo posmatrali momke i djevojke koji su odrastajući pored Drine srodili se njom i tako vješto plivali. Bili puni snage. Sjećam se uvijek nasmijanog Zije. Niskog rastom ali tako lijepo oblikovanog tijela. Radovao je se što je primljen na vojnu akademiju. Nedžad i Samir, braća, moji drugovi su dolazili tu kod nene i ostajali po čitavo ljeto. Nedžad je povazdan, sanjareći plutao na ležaju izmedju jedne i druge obale.
Tu sam prvi put sreo i Elvira - kasnije mog školskog druga u srednjoj i mnoge druge
Nedžad i Samir su zajedno s ocem ubijeni početkom maja u Bratuncu i položeni u masovnu grobnicu pored Drine. Istu je sudbinu doživio i dobroćudni, debeli brko Fehim, koji je dolazio na rijeku s porodicom nakon završenog posla, a na kojeg sam se naljutio jer se smijao videći moje nabubrele tinejdžerske kupaće gaćice.
Zijo je rat proveo u Srbiji, vratio s psihički slomljen, ćutljiv i umro u svojim Redžićima nakon par godina

Manje od pola nas, mladih lavova kojima je čudni samouki, nijemi berber fiknuo kapicu s kitica je preživjelo
Kupamo se u nekim drugim rijekama, morima
Obali Drine nas više ne vuće želja za odmorom već sjećanja
I oni s kapicama su ginuli ali su ipak imali puno veću šansu da prežive.
Od onih s kojim sam ja prijateljovao, išao u školu samo je Ćiro poginuo, kao vojnik VRS.
Osta sjećanje na vrijeme kad se u gaće nije zavirivalo. Kad smo bili jedno...

Oko 4-5 popodne, bi voda naglo počela nadolaziti, jer su otvarali ustave na brani u Bajinoj Bašti
Za pola sata nivo bi porastao 30-40 cm, voda bi se zamutila - izgledala opasnija - pa je to i za nas već umorne od kupanja, preplanule od podrinjskog sunca - bio znak da pakujemo naše stvari.
Sačekali bi gledajući u rijeku, da topli vjetar, koji je uvijek puhao, osuši naša tijela, kosu.
Gledali smo ribe koje su u svojoj igri, iskakale, bacale se iz vode i ponovno u nju upadale - izgledao je kao da se podsmjehuju nama koji smo se plašili nadošle rijeke.

Prošle godine, u naivnom uvjerenju da je sve ostalo kao prije, došao sam u Redžiće
Sve je izgledalo kao iz bajke o Trnoružici.
Nekad tanano bagrenje je podivljalo.Šipražje i trnje izraslo na sve strane. Nije uopšte moguće priči ni blizu rijeci.
Nema vrijednih ruku koje su potkresivale bagremove grane, kosile travu, čupale korov
Ono malo ljudi što je se vratilo zabavilo se borbom za puko preživljavanje i nemaju vremena sređivati obalu rijeke.

Noćas sam ga sanjao
Vraćeni smo vremeplovom u doba od 15 -16 godina
Sanjam da se utrkujemo na našoj livadi i da me on uvijek pobjeđuje
Ne mogu da ga stignem
U snu se čudim otkud mu najedanput ta brzina

Prije nekoliko godina kontaktirao me je knjizevnik Enes Topalović
Naišao je na par rečenica na mom blogu, koje su mu se učinile interesantne pa me je pitao može li ih upotrijebiti
Nedugo nakon toga iz njegovog pera izašla je priča Mrtva trka koju trči glavni junak Emir
Osim ta dva detalja, njegova priča nema nikakve veze s mojim blogom, niti sudbinom mog Emira