U proljeće 1993 god, situacija u Srebrenici se donekle smirila proglašenjem grada zaštićenom zonom.
Majci je negdje u to vrijeme jedan čovjek dao mašinu za šivenje Bagat i ona je počela šiti narodu.
Šiti je naučila još kao djevojčica na staroj SINGER mašini svoje majke.
Radila je to ponekad i prije rata - više kao hobi.
Ona nije imala prakse npr u šivenje pantolona. Uzela bi jedne rasporila ih... Vidjela kako su urađene i na osnovu tog radila.
Vremenom se usavršila pa je u jednom u pismu pomenula da pantolone sašije za oko 2 sata.
Za to bi dobila oko 2 kg brašna.
Sve do pada Srebrenice, majčino šivenje je bio jedini siguran izvor prihoda, tj. hrane moje porodice.
Materijal je najčešće bio padobransko platno. Zatim platno u kojem su bile spužve iz humanitarne pomoći i sl.
Jednog dana desilo se nešto strašno, čovjek je došao i bez objašnjenja je tražio nazad.
Valjda je skontao da mašina i nije baš bezvrijedna, da je može unovčiti... Možda je u pitanju ljudska pakost. Nije važno...
U pismo koje sam dobio, otac mi je rekao da je mati desetak dana ko "bez glave" hodala zabrinuta.
Na sreću jedna žena joj je dala drugu mašinu a komšije iz zgrade su joj dale postolje za nju - tako da je mati nastavila s šivenjem.
Pokušavali smo često bezuspješno da im pošaljemo pare u Srebrenicu.
Jedan način je bio preko Holandije i vojnika UNPROFOR-a koji su koristili i taj način da zarade. Pojedinci su na taj način dobijali pare u Srebrenici...
Postojali su i raznorazni šverceri koji su za visoku proviziju mijenjali novac. Nismo uspjevali ni preko njih.
Ponekad bi se mogle zamjeniti pare putem porodica u npr. Tuzli koje su imale nekog svog u Srebrenici.
Tako smo mi u Tuzli jednoj porodici dali 200 maraka a njihovi su u Srebrenici pare uručili mojima; jednom drugom prilikom 100 i to je sve.
Dragi Samire, dobili smo tvoje pismo.
Čudi me da nisi dobio od nas pisma.
Mi smo dobro, nekako preživljavamo, samo je dosadno.
Neznam, ako ovo duže potraje kako će se izdržati.
Hrane imamo dovoljno
Samija šije a i pomoć redovno dolazi
Skupili smo imamo i zalihe. Samija se snalazi za vodu za piće,
Emir donosi za kupatilo a ja cijepam drva.
Samo nam je šporet loš, ne može da peče a slabo i grije pa hljeb pečemo u komšiluku.
ali nekako ćemo izdržati zimu. Imamo dosta drva.
U Srebrenici nema ništa posebno.
Na ulici je uvijek puno naroda
Narod hoda bez cilja samo da vrijeme prođe.
Jedino je moda izgradnje mali hidrocentrala.
Na svaki 50 metara na Križevici i u kolektoru u Srebrenici napravljena je brana. Mi nismo ništa petljali, imamo zejtina i nešto nafte pa tim uvečer osvjetljavamo.
Uveče liježemo oko oko 8 h pa nikad noć da prođe.
Za nas ne brini išta.
Čuvaj se.
Obiđi nenu i đedu, pomozi tetki u kući.
Piši nam puno smo te poželjeli.
Ako možeš slikaj se pa nam pošalji sliku
Vole te tvoji babo, mama i buraz.
Pozdravi sve naše
02. 11. 1993.
