Zemlja koja je smrtnim sjemenom posijana

15.07.2006.

15. juli je datum koji se kod velikog broja do sada identifikovanih navodi kao dan smrti.
Na ovaj dan pokušat ću dati hronologiju šta smo sve doživjeli počev od pada Srebrenice pa sve do danas.

Utorak, 11. juli 1995 god
Otac, mati i brat napuštaju Srebrenicu. Majka je ispekla hljeb i djeli im. Uzimaju po konzervu. Jedan dedo daje mom bratu 100 DM da mu se nadje.
Na izlazu iz Srebrenice se grle i rastaju. Majka ide prema bazi UN-a u Potočarima dok otac i brat odlaze prema selu Šušnjari gdje se skupljaju muškarci.

Krajem dana dolaze prvi izvjestaji o ubistvima.
Ministar vanjskih poslova BiH stupa u kontakt sa raznim medjunarodnim političarima i zvaničnicima UN-a, uključujući i Madeleine Albright, ambasadora SAD i holandskog ministra odbrane.
Pokušava se animirati svijet da se nešto učini kako bi se ljudi spasili.

Srijeda, 12 juli
Čelo kolone je krenulo poslije ponoci ( 00:30h), a zadnji dijelovi nakon 6 sati.
Brat kreće s nekoliko poznanika. On je najmlađi među njima. Nikada se nije kretao tim predjelima.
Rastaje se s ocem. Otac ne želi da ide s njim da ge ne bi sputavao.
Vraća se u Potočare gdje stiže ujutro. Dolazi do kuće mamine poznanice gdje ona prespavala tu noć.
S razdanjivanjem napuštaju kuću i odlaze prema kompleksu fabrika u Potočarima.
Počinje deportacija iz Potočara.

Ministar vanjskih poslova BiH obavještava javnost da se na stadionu u Bratuncu nalazi veliki broj zarobljenih muškaraca i dječaka
Ponovni apeli između ostalog i američkoj ambasadi ostaju bez rezultata.

U sumrak oko 20:00 h na velikoj poljani na Kameničkom brdu kolona staje. Amidža posljednji put viđa Emira. Nekoliko sekundi kasnije nastaje strašno granatiranje od čijih posljedica gine veliki broj ljudi. Grupica u kojoj je bio moj brat se raspala i on ostaje sam.

Četvrtak, 13. juli
Otac i majka noć provode pored stražarske kučice jedne od fabrika.
U isto vrijeme brat s hiljadama očajnih nalazi se opkoljen na Kameničkom brdu.
Nastavlja se deportacija žena, djece i staraca iz Potočara. Muškarci i dječaci se i dalje odvajaju.

Tokom dana zarobljeno je dosta muškaraca iz zadnjeg dijela kolone. Nekoliko hiljada njih je odvedeno na sabirna mjesta na poljani kod Sandića i na fudbalskom stadionu u Novoj Kasabi.

Oko podneva otac i mati kreću prema autobusima. Oca odvajaju i usmjeravaju u autobus s muškarcima i dječacima.
Pored puta mati vidi veliki broj zarobljenih, uglavnom mladića. Pita vozača gdje ih vode.
Pogriješili su pa ih vode da ih kazne, glasio je odgovor.
Mati pogledom prati autobus u kojem je otac sve do raskrsnice u Konjević Polju. Očev autobus skreće prema Zvorniku a majka stiže u Kladanj

Počinju masovna pogubljenja: na rijeci Jadru, u Cerskoj dolini i u skladištu u Kravici i Tišći

U selu Ravne kod Kladnja desetina hiljada žena i djece čekaju prevoz prema aerodromu Dubrave gdje ih smještaju u šatore. Dolinom odjekuju jecaji.

Saznajem da je moja majka stigla.

20:00 sati: Završeno je odvođenje civilnog stanovništva iz Potočara.

Petak, 14. juli
Savjet bezbjednosti UN-a izražava zabrinutost zbog prisilnog raseljavanja civila iz Srebrenice. Međunarodna zajednica izražava izuzetnu zabrinutost zbog nestalih Muslimana. Licemjerne izjave nažalost nisu dovoljne da se spasu životi.
Cijeli dan traju pogubljenja na Petkovačkoj brani, Orahovcu i Tišći

Mati prijavljuje u Međunarodnom komitetu crvenog krsta (MKCK) u Tuzli da je otac odvojen u Potočarima a da je brat krenuo šumom

Subota, 15 juli
Susrećem se nakon 3 godine i 4 mjeseca s majkom u Tuzli
I dalje traju pogubljenja na Petkovačkoj brani

Nedjelja 16. juli
Pogubljenja na Vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Domu kulture u Pilici.
Čelo kolone uspijeva se probiti do Sapne.
Negdje predvečer strina zove telefonom i kaže da je čula da je Emir prešao.

Ponedjeljak 17.juli
Pogubljenja na području Kozluka
Nema novih informacija o bratu. I dalje se nadamo da je uspio preći.

Oko 10 h ujutro tetka me zove telefonom da dodjem hitno kod nje na posao. U njenoj kancelariji zatičem usplahirenu ženu iz Bratunca.
Saopštava nam da je njen autobus koji je išao poslijepodne 13 jula iz Potočara zaustavljen u Kravici.
S druge strane puta stajao je autobus s zarobljenim. Prepoznala je mladića koji je sjedio nasuprot njoj. Bio je to moj brat.
Odlazim s njom i ona u Međunarodnom crvenom krstu u Tuzli daje izjavu. I ja takodjer još jednom ispunjavam obrazac za oca i brata.
Dobijamo obećanje da će Crveni krst učiniti sve što je u njihovoj moći da se zarobljeni spasu.

21. juli
Majka susreće u Tuzli jednog mladića i on joj kaže da je vidio Emira u koloni i da je : "Emir poludio"?!

Avgust 1995.
Dajđu u Njemačkoj telefonom zove komšija iz Bratunca i saopštava mu da je mog oca jedan njegov školski kolega spasio i prebacio u Srbiju.

Narednih nekoliko mjeseci prolazi u iščekivanju da se otac javi.

Novembar, 1995 god.
Razgovaram s momkom koji je bio s mojim bratom i u koga se on uzdao kao iskusnijeg.
Priča mi da se veliki broj ljudi ponašao čudno tog prvog dana. Među njima i Emir.
Sumnjali su na bojne otrove. Kaže da je Emir uspio prebroditi krizu do dolaska na Kameničko brdo.
Tu je započelo intenzivno granatiranje i on Emira više nije vidio.

April 1996.
Majka odlazi u Međunarodni komitet crvenog krsta u Sarajevu da bi provjerila ima li kakvih informacija o ocu i bratu.
Vraća se potištena. Službenica joj saopštava da moj brat uopšte nije registrovan u njihovoj bazi nestalih osoba.
Još jednom i ja i mati prijavljujemo njegov "nestanak".
Iako smo bili svjesni da MKCK ništa posebno nije radio ova vijest izaziva bijes i razočarenje.

Maj 1996. god
Dok zvaničnici govore da je "potraga za nestalim potraga za masovnim grobnicama" porodice se i dalje nadaju i pokušavaju na sve načine saznati imal' preživjelih.
11. maja na liniji razgraničenja kod Zvornika američkim vojnicima IFOR-a predaje se posljednja grupa od sedam preživjelih koji su se skoro godinu dana skrivali po napuštenim selima oko Srebrenice. IFOR ih predaju policiji u Zvorniku i oni u kontraverznom sudskom procesu bivaju osuđeni na 60 godina zatvora.

Opet vijesti o Emiru. Amidža mi saopštava da je čuo od jednog bratunčanina da je vidio Emira 13. jula na Kameničkom brdu.
Pozivali su ih da se predaju. Jedan momak se tu ubio. Emir je rekao: Ja se neću predati i krenuo dublje u šumu.
Izgleda da nije uspio u svom pokušaju da se probije iz obruča. Nekako u ovo vrijeme majci još jedna žena priča da je vidjela Emira u poslijepodnevnim časovima tog 13. jula u ogromnoj koloni zarobljenih u blizini Kravice.
Išao je s rukama na potiljku.

Ljeto, 1996. god
Majka ide u Komisiju za traženje nestalih da izvadi neku potvrdu. U holu na zidu otkriva spisak s nekoliko stotina imena navodno poginulih. Među njima i ime mog brata.
U Komisiji joj objašnjavaju da su ga dobili od Crvenog krsta s Pala na čijem je čelu Ljiljana Zelen Karadžić,
Na uporno insistiranje da daju bilo kakvu informaciju o nestalim osobama oni su im dostavili bez ikakve propratne dokumentacije s dokazima ovaj spisak osoba za koje se naveli da su nastradale na minskim poljima?!
Pokazalo se da su spisak načinili nasumice izabravši imena s popisa nestalih.

Još jedno razočarenje.
Komšija iz Bratunca saopštava dajđi da ona vijest da je oca spasio kolega nije tačna

Februar 1998 god.
Kruže mnogobrojne glasine o mjestima na kojim se drže zarobljeni.
Ponovo tračak nade. Na tv "Studio 99" gostuje tip koji dva sata priča o tome kako je vidio zarobljene srebreničane u zatvoru u Sremskoj Mitrovici (Srbija).
Vijest dolazi do UN-a. Vrši se inspekcija koja ne daje nikakve rezultate. Ispostavlja se da je dotični pokrenuo priču da bi ostvario materijalni interes.

2000 god.
Na kraju svjedočenja u Haagu sudija pita jednu od majki želi li okrivljenom nešto reći, ona se obraća: “Pitala bih gospodina generala, ima li nade da je neko od njih, negde, nekako, još živ, samo ne može da se javi?” Radislav Krstić je sam odmahnuo glavom.
Nakon ovog događaja i posljednji optimisti gube nadu da ima preživjelih.

Februar, 2001 god.
Obitelji nestalih prisiljene su od strane države pokrenuti pred sudom postupak da se oni proglase mrtvim. Mi to odlagali sve do februara 2001.
Nakon nekoliko mjeseci stigle su koverte s rješenjem. U obrazloženju između ostalog stoji da se 15 dana po objavljenom oglasu u Službenim novinama nestali nije javio pa ga sud na osnovu člana 67. Zakona o Vanparničnom postupku proglašava mrtvim. Kao datum smrti za sve nestale određen je 22. 12. 1996 god.

April, 2002. god
Svakim danom se otkrivaju nove masovne grobnice.
Identifikacija klasičnim pute u najvećem broju slučajeva je nemoguća.
U naš stan dolazi ekipa za uzimanju uzoraka krvi. Papir upija nekoliko kapljica krvi. DNA analiza ostaje jedina nada da če se među hiljadama kostiju otkriti one mog oca i brata.

2003. god.
Porodice nastradalih odbijaju ponuđenu lokaciju nedaleko od Kladnja i insistiraju da se njihovi najmiliji sahrane u Potočarima.
Nakon nekoliko godina natezanja Memorijalni centar Potočari i zvanično otvoren, počeo ukop prvih žrtava.

11. juli, 2006.
U Memorijalnom centru Potočari postavljene ploče s imenima 8373 ubijenih. Do sada je identifikovano 2.636 žrtava.
Tijela Omera i Emira Omerovića još uvijek nisu pronađena.
_______________________________
Slika: Vojna ekonomija Branjevo u blizini Zvornika. Na ovom mjestu je 16 jula 1995 god pogubljeno oko 1200 ljudi.
Danas na njoj nema nikakvog obilježja o ovom užasnom masakru.