13.07.2009.
Jedanesti je za mene svaki dan. Juli je za mene svaki mjesec.
Navikao sam se na njih kao na mirne goste, koji se trude da ne uznemiruju ali su ipak uvjek tu negdje
Ipak, kad se jedanesti juli smjesti na svoje mjesto u kalendaru, gdje i pripada, bude drugačije
Ja sam tamo
Meni drage osobe su tamo
Oni su tamo
Kad se 500 osoba ukopava u isto vrijeme, od tog mnoge poznate, nije moguće ispratiti svakog kog poznajem pojedinačno
Gledao sam kako se istovremeno u zemlju spuštaju tabuti tetka Abida i njegovog brata Muje a u mislima bio i sa svim ostalim.
Životi Abida i Muje su prekraćeni ali oni nastavljaju da žive u djeci - svaki je imao po četvoro
U djeci njihove djece.
U njima je preživio njihov lik.
U njih su oni utkali dobrotu kojom su hodili kroz život .
Imali su malo ali ipak dovoljno vremena da pridrže, usprave njihova krhka životna stabla - da rastu prava, da gledaju prema suncu
Naučili su ih kojim putem da idu. Kako da se odnose prema sebi, prema drugima
Dvije najmlađe, kćeri ljepotice, mezimice jednog i drugog najteže podnose ove trenutke
Hakija i Behaija, očeve kolege koji su često bili s nama i koje sam zavolio kao dječak su ukopani
Dva prostodušna, vedra, mirna insana koja su se meni dječaku obraćala kao odrasloj osobi.
Susrećem se kasnije sa suprugom, dvojicom sinova Hakijinih. Tu je i unuk koji je već izrastao
I Hakija je svoje zarazio blagošću, toplinom. Uvjek se prijazno jave. Najmlađeg člana, kćerke nema, razbolila se.
Otac je često iz Srebrenice znao napisati da nema nikog od njegovog društva osim Hakije, s kojim progovori, našali se
Hakija je sam ostao u Srebrenici sa sinovima. Mučio se za hranu i sve ostalo. Teško je bilo nabaviti a i kad se nabavi valjalo je skuhati a on to nije nikad prije radio.
Omere, ja ovo više ne mogu izdržati. Odo na Žuti most pa nek rade šta hoće, govorio bi pola u šali, pola u zbilji mom ocu
Behaijinu porodicu nisam vidio. Ne poznajem ih osim iz priča.
Behaija je radio kao zidar u "Radniku" i onda se razbolio dobio upalu pluča. Dugo je bio bolestan. Radovi na gradilištima su iscrpljujući. Hladnoća, kiša, propuh.
Kad je izašao iz bolnice više nije mogao raditi stari posao i otac mu je pomogao da nađe lakše radno mijesto.
Oporavio se, popravio, puno bolje izgledo
Obojicu sam upamtio po njihovim dugovječnim biciklima s kojim su iz svog sela Voljavice, išli na posao u Potočare, vraćali se kućama
Sjeli bi i jedan iza drugog i lagano okrečući pedale, bez žurbe jezdili drumom prema ravnici pored Drine
Sabahudin - Sapko rodjak s majčine strane je ukopan.
Pored rupe u zemlji do koje tek treba do dodje njegov tabut sjede otac, mati.
Sestra, kćerka, rodjaci su tu - zrak oko njih trepti od boli..
Kad sam prošao pored njih najsmirenije mi je izgledao otac. Kasnije sam saznao da mu je tokom dženaze pozlilo i odveli su ga u bolnicu
Sapka sam uvijek zamišljao starijim neg što jest - a sad vidim da je imao samo 30 godina kad je doveden u školu pored svoje kuće u Bratuncu jula 95-te
Likovi iz sjećanja već lagano blijede pa ne mogu da prepoznam njegove crte u liku mlade djevojke - ali nešto drugo je to - živahni, dobroćudni buntovnik, koji se bori za svoje ideale i ne odustaje od njih - baš kao i njen otac
U davna vremena u Srebrenicu dodje kuga i ostavi za sobom groblja koja narod nazva "gla'na".
Dvojica blizanaca u jednoj kuci preživješe. Kuga im samo ostavi trag na obrazu pa sve njihove potomke po tom prozvaše Garaljevići.
Od 5 muških članova porodice Garaljević Rifeta, također očevog kolege, kuga fašizma 90-tih požnjela je četiri.
Rifetu , ko i mom bratu pronadjen je donji dio tijela - četiri velike kosti nogu - pa porodica još čeka na ukop
Eh Rifet - takva dobrota, poštenje, skromnost, stid kao u djevojke...
Samo najmlađi sin mu je preživio i on je ovaj put spustio u grob svog brata Samira koji je identifikovan. Iza Samira su ostali supruga, malena curica - sada već djevojka
I Samirova mati se tesko nosi s tim. Operisala je nedavno srce. Čeka je jos jedna teža, opasnija operacija
Pored svakog mezara kapaju suze. Ne pitaju:Kako, Kad, Koliko ce teči
Čekaju strpljivo svoj tren i krenu
Ljudi različito reaguju. Neke pogodi jedna situacija, druge druga ali svakom dodje tren kad tijelo zadrhti a oči se orose
Gledao sam dvanestogodišnju djevojčicu kako plače za djedom, oči joj se crvene od suza - a nikad ga nije vidjela.
Nikad nije čula njegovu riječ, osjetila njegov dodir.
On nije imao šansu doživjeti je.
A suze liju. Ljubav je u dječijem srcu na čudan način izrasla i on je s njom.
Zločin nije počinjen samo nad onim u koje su pucali.
Posljedice će osjećeti generacije i generacije koje dolaze a koje su uskraćene za mnogo šta.
Mnogi se ne mogu nositi s bolom i tiho umiru
Nakon rata u zgradi u kojoj smo živjeli ja i mati doselila se i Nura
Nisam je odmah upoznao, ali sam primjetio da je drugačija.
Grč na licu. Oboren pogled zagledan u neke daljine
Korak nečujan.
Kad bi otpozdravila u prolazu činila bi to tihim, blagim glasom
Imala je 41 godinu kad je rat stao ali je izgledala znatno starije.
Izbjegavao sam da je gledam u lice jer se na njemu ocrtavala bol kakvu nisam ni kod kog vidio
Znao sam da je iz Srebrenice ali nisam znao šta joj se desilo
Malo pomalo, kroz razgovore dijelovi priče su se otkrivali
Riječ Nura smo izgovarali s strahopoštovanjem
O njenoj sudbini tiho pričali
Svako od nas morao se naučiti da živi s svojim 11 julom.
Izmedju mene i majke je vladala uglavnom ćutnja o toj temi
Izbjegavao sam razgovore o tome da je ne bih uznemiravao a i ona je vjerovatno slično razmišljala
Medjutim, svako ima potrebu da se povjeri nekom
Na neki način čovjek mora izbaciti iz sebe svoje misli
Mati se upoznala s Nurom i nakon nekog vremena počela je da joj ide na sijelo
Ode ti ona kod Nure i njih dvije do neka doba sijele
Mati dodje skroz opuštena, vesela
Kaže ja i Nura pričamo, izjadamo se jedna drugoj
Išle su zajedno i na protestne skupove koji su tih godina organizovali
Rat je skoro cijelu njenu porodicu pomeo
Početkom maja 92 u Bratuncu su, ne znam više kako da nazove te neljude koji su poslati iz Srbije u naš kraj da ga operu i očiste krvlju nevinih, ubili njenu sestru i zeta
Jula 95-te muž i 16 - godisnji sin kreću šumom. Mlađi i ona odu Potočare
Vidjela je da su počeli i dječake odvajati i molila ga je da ga zamaskira, obuće mu dimije,stavi šamiju
Ali ponositi dječak nije htio
Kad su došli do autobusa, čula se zapovjest da se dječak odvoji u stranu.
Molila je da ga ostave s njom. Govorila im: Eno vam kuća, imanje, pare. Eto vam sve, samo ga ostavite
Nije pomoglo.
Njen svekar, stariji čovjek, koji je prije nje ušao u taj autobus, je također počeo moliti za 14 -godišnjeg dječaka
Kao odgovor došla je i njemu naredba da da izađe
Odvedeni su i više se nikad nisu pojavili
Otac, muž i stariji sin su također nestali iz njenog života
I Nura je ostala da živi sama
Prekorijevala je samu sebe što bar njega nije ubijedila,
Što ga nije zamaskirala
Često bi nam to pominjala i sigurno je to svakodnevno u sebi iznova proživljavala, smišljajući svaki put bolji, lukaviji način da ga provuće a onda se kajući što to nije učinila...
Nura je ipak bila borac.
Borila je se
Malo pomalo grč s njenog lica je nestajao
Otkrivali se tragovi ljepote skrivene ispod boli
Odselila je se i sve rijeđe smo je viđali
Saznali smo da je bolesna
Zadnji put kad nam je došla puno je bolje izgledala
Bila je vesela, šalila se.
Pričala je da je sama naučila arapsko pismo i da uči Kuran
Pričala nam je o bolesti. Kako se liječi.
Raspitivala se za broj telefona naše rodice kojoj su pomogli neki lijekovi
Nakon nekoliko mjeseci, u januaru 2005. rodila mi se kčerkica i ja sam uzeo novine, jer u njima objave spisak porodilja
Pregledam sam novine i ostavio
Uvečer je mama uzela i listala
I u jednom trenutku reče: Pa Nura umrla
Vidjela je njenu posmrtnicu
Kad neko umre obično čovjek pomisli:
Mogao je još proživjeti
Doživjeti jos lijepih stvari
Nura je jedina osoba koju sam poznavao za koju nisam to pomislio
Jer ona je davno ubijena i život je za nju bio od tog 11. jula 1995 patnja
Majčina jetra takav život više nije mogla podnijeti
Bol ju je izjela
Pala je na postelju i zadnje što je učinila bilo je da da pare i zamoli da se za njene zakolju kurbani
Rekla je da joj je žao što bar ne može izaći da ih vidi
Nur na arapskom znači svijetlost
Svijetlost njene duše, koja je sve nas koji smo je poznavali obasjala svojom toplinom, ugasla je dan poslije
Ovog 11. jula dva dječaka iz porodice Muminović, Nurini sinovi i njihov djed su sahranjeni.
_________________________________
Nura i njeni sinovi
http://img297.imageshack.us/img297/7251/nura4.jpg
http://i37.tinypic.com/2wh2q37.jpg
http://i38.tinypic.com/35i0rbk.jpg
