Pismo iz Srebrenice

2011

2011-12-05T00:10:00.001+01:00

05. 12. 2011

Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je dosad utvrdila identitet 6.598 osoba nestalih padom Srebrenice u julu 1995. godine. Treba pronaći tijela još oko 1.500 osoba. Do danas, 5.564 slučaja srebreničkih žrtava je zatvoreno od lokalnih sudskih patologa. Preostali slučajevi čekaju na saglasnost porodica koje su odlučile da s ukopom sačekaju dok dodatni dijelovi tijela njihovih identifikovanih srodnika budu pronađeni
http://novinar.ba/32019/dosad-identifikovano-6598-ubijenih-u-srebrenici

Kako koja godina ide, sve manje bitnih, novih dešavanja. Ostaju nam evociranja sjećanja vezanih uz određene datume
Sve slično kao prethodnih ljeta pa nisam osjećao potrebu da nešto zapišem

Moj otac je među tih 1500 duša čiji skelet ili njegov dio još uvijek nije identifikovan. Za brata smo dobili tu jednu vijest i od tad tišina i dilema: Da li sahraniti to malo što je pronadjeno ili čekati.
Koliko godina čekati? Već se nabralo 16. od jula 95-te

ICMP ima neke svoje procedure i kol'ko se sjećam, preporučuju ukop ukoliko se pronađe oko 70% skeleta - iako sama odluka ostaje na porodici
Sve je više onih koji se odlučuju za ukop makar se radilo o neznatnom pronađenom djelu skeleta.
Ne mogu više da čekaju

Ove godine je među 613 žrtava genocida u Srebrenici sahranjena jedna djevojka, 20-godišnja Nezira Ibišević LINK

Pronađeno je samo par kostiju od Nezirina tijela u grobnici u Liplju kod Zvornika.
ICMP je preporučio ukop jer su u njenom slučaju vrlo male šanse da se ostatak tijela pronađe

Da hoće pronaći samo jednu jedinu kost od mog oca pa da je ovaj put s imenom ušuškamo u zemlju.
A kažu da su preostali slučajevi najteži. Potpuno izmješani skeleti, polomljene kosti
Ima li među njima sakriven i njegov životni kod?

Dan prije dženaze otišao sam popodne s svojima u Potočare. Na prostor mezarja iznosili su se na rukama zeleni tabuti.
U predvečerje pristigli su učesnici marša mira. Iscrpljeni ali i očito ponosni što su prešli put koji je bio zaključan za mnoge 95-te godine
Ostao sam tu par sati, susreo neke prijatelje koje odavno nisam vidio i onda krenuo nazad.
Komentarisao sam s rođakom da biciklisti iz Bihaća i drugih krajeva, ove godine izgleda neće doći.
Možda je bilo problema oko organizacije. Nisam pratio izvještaje medija tako da nisam znao da li su krenuli na put dug oko 500 km ove godine.
Krenem nazad kući, lagano pješice u pravcu Bratunca do "betonjare" pored koje mi je parkirano auto.
Kad sam skoro stigao do auta pojavila se kolona.
Biciklisti su ipak stigli
Stao sam. Skoro svaki od njih pozdravi podignutom rukom. A ona kao da pošalje neki dašak koji me pomiluje.
Uzburka emocije.
Prijatelji su došli iz daleka. Oni mare za nas. Za njih
Mašemo i mi koloni koja desetak minuta prolazi pored nas. Dobrodošli u naš kraj dragi gosti.

Sutradan na dženazi je bilo jako toplo. Zbog povišenog pritiska moja majka ove godine prvi put nije prisustvovala skupu jer po preporuci ljekara ne smije duže vremena biti na suncu

Ljekari hitne pomoći raspoređeni na više punktova unutar kompleksa imali su veliki broj intervencija

Organizatori su se najzad dosjetili pa organizovali neku vrstu press centra u krugu bivše fabrike akumulatora tako da su oni koji su to željeli od tzv visokih zvanica mogli da se obrate novinarima

I reis ul-ulema Mustafa ef Cerić, koji je običavao prije dženaze prethodnih godina držati duge govore trojezično na arapskom, bosanskom, engleskom , ovaj put, na povike negodovanja iz mase, je sveo govor na engleskom na par rečenica Valjda je shvatio da ljudi oko njega ne mogu više fizički da izdrže.
Svi stranci koji dolaze uglavnom su s prevodiocima a uostalom zar se ne može onima koji to žele objaviti na webu ili u brošuri odštampati sadržaj govora!?
Prošle godine jedan mladić nedaleko od mene se onesvjestio od topline dok je stajao u safu čekajući završetak govora

I tako. Pišem o ovom ali to su ipak sporedna događanja. Idem tamo radi posljednjeg ispraćaja mojih prijatelja, komšija, osoba koje nisam poznavao ali su bili uvijek tu negdje oko mene u našem malom svijetu. Između ostalih, Omer, moj drug iz srednje škole je ove godine sahranjen.
U julu 95-te došao je s suprugom i ocem u Potočare i odvojen.
Dok stojim, hodam po prostoru koji zbog mnogobrojnih bijelih kamenova postaju sve tješnji za nas žive, kao da vidim osmjehe, čujem njihove glasove koji se mješaju s tupim zvukovima udara suhih busenova o daske u 613 mezarova.

VIDEO
Marš mira prema Srebrenici (08.07.2011)
SREBRENICA _ 11.07.2011 BHT

ORGANIZACIJA
Biciklistički maraton
Marš mira

Kažu: Izgleda uhapšen

2011-12-01T08:24:00.000+01:00

26.05.2011.

Bilo bi dobro da jeste

Iako me ne obuzima nikakva euforija
Više huja
I tuga
Bilo bi lijepo da je baš na ovaj dan
Jer danas je rodjendan
jednog od onih čije je ubistvo naredio
- mog Oca

Link

!?

2011-12-01T08:23:00.000+01:00

11.02.2011.

"Na kraju svjedočenja Sudskom vijeću se obratio optuženi Kojić s molbom da ga premjeste u zasebnu ćeliju da se može "moliti i kažnjavati svoje tijelo"

http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/110211059

Krušev Do

2011-12-01T08:21:00.001+01:00

11.01.2011.

Rodno mjesto mog oca. U njemu je proveo prvih desetak godina svog života.
Nešto kuća je obnovljeno i život se pomalo vraća iako to više nikad neće biti kao prije
Slike od prošle zime koje sam pronašao na facebook-u Link

Historia est magistra vitae

2011-12-01T08:20:00.000+01:00

06.12.2010.

"Nacionalist" ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana, već i posjeduje izvanrednu sposobnost da za njih uopće i ne čuje.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva, da je se obično gurne ustranu i ne dopusti joj se da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je se nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, naprimjer, Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918 ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne spominju, i na kraju poriču.

George Orwell 'Crtice o nacionalizmu',
http://protest.ba/v2/crtice-o-nacionalizmu/

Napisano 1945 godine.

Na početku teksta Orwell je pojasnio u kojem značenju je upotrijebio riječ "nacionalist"

Nedavno je mom rođaku jedan sugovornik u Bratuncu kroz neobavezni razgovor, ničim ponukan, (valjda osjetio potrebu da skine tegobu s duše) provukao:
Šta pričaju o osam hiljada ubijenih kad su se sami ubijali po šumi

U početku sam samouvjereno razmišljao o negatorima: Lažu i svjesni su da lažu
Možda je tako važilo u početku. Međutim sve više sam sklon vjerovanju da su oni koji iznose ovakve i slične teorije uistinu povjerovali u ono što pričaju.
Drugačije ne može biti. Inače...

Na današnji dan

2011-12-01T08:17:00.000+01:00

29.11.2010.

Dan republike prije 30 godine
Mali hor osnovne škole Vuk Karadžić Bratunac pod vodstvom učiteljice Mare Bec na priredbi u kino sali povodom 29. novembra koji se u to doba obilježavao kao dan republike SFRJ
Emir je drugi s lijeva u prvom redu

Mak Dizdar:

2011-12-01T08:16:00.000+01:00

26.11.2010.

On nema ni glasa da san naš zatalasa
Glas su mu iščupali u grkljanu na sudu pravde
A ima pravde i osim nje i suda ima osim tog
kobnog suda
I neće dan imati moći sve do jednog dana
Sve do dana kad neće biti ni noći
Za dan taj nek lipte rane vijeka nek kipte rijeke srdite
ljubavi...

O palim

2011-12-01T08:14:00.002+01:00

05.11.2010.

...

Žrtve nisu pale
Pale su ubice
na ispitu ljudskosti

Ponornice

2011-12-01T08:14:00.000+01:00

17.10.2010.

Uticanje u zbjeg
Uranjanje u brijeg
Ušuškavanje u stijeg
Sudbina bi njeg

O čuvarima

2011-12-01T08:12:00.001+01:00

16.10.2010.

Zemlja se otvara
Ispod zelene trave pomaljaju se bjeline
Htjedoše da ona čuva laži
A ona sva ova ljeta čuva istine

2010

2011-12-01T08:11:00.001+01:00

09.10.2010.

Obavljena ovogodišnja dženaza
Završeno ljeto, tokom kojeg malo živne, bar u očima prorijeđenih Bošnjaka ovo naše Podrinje.
Srebrenica, Bratunac u svojoj tihoj svakodnevnici
Brojim utiske i pokušavam neki izdvojiti
Pita me nek'dašnji komšija koji je zamjenio svoje imanje: Možel' se tamo živjeti?
Može
Može se živjeti. Može se i umirati
Nije nam oduzeto pravo na to dvoje
Stoje zajamčena
Bude mnogo toga lijepog. Ponesu osjećaji
Onda nešto vidim. Čujem u prolazu hladno izgovorenu riječ: "Oni", koja se odnosi na ono u mojim očima "Mi" - Pa se vratim na početak.
Oduzimam s vage
I tako ukrug
Odvijaju se paralelne egzistencije s malo emotivnog dodira
Na jednom štandu tokom augustovskog vašara neki lik iz Srbije prodaje kokarde i drugo, tokom decenija, osmišljeno znamenje četničkog pokreta
Nekoliko metara dalje visočka sudžuka.
Negdje u blizini i jedna pokrivena žena i njen štand s zavjesama
Mir
Onda neko iskoči iz tog kolosjeka
Prije desetak dana ponovno su izgleda kamenice završile svoj let u sudaru s gradskom džamijom
Za lokalnu policiju to su ko i obično nerazriješeni UFO slučajevi
I tako
Sve dok krv stoji u okviru vena mi kažemo: Dobro je
Ako bih izdvojio ono što najradije stavljam u bilježnicu, to je priča o dvije curice
Susrele se na nekom nevidljivom mostu između dvije avlije i od prvog dana nerazdvojne
Da mi je ko rekao prije deset, 15 godina, da će prva prava, najbolja prijateljica moje malene kćerke biti iz Bratunca u kojem godišnje provedem samo nekoliko sedmica, rekao bih:
To je nemoguće.
Gledamo ih i s jedne i druge strane ograde i u očima i jednih i drugih posmatrača primjetna dragost u očima
Eto i to se desi
I kod nas budni još uvijek imaju pravo na riječi: I have a dream

Dan smrti

2011-12-01T08:10:00.001+01:00

16.07.2010.

Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći.

Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, je bio pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu pomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni.
Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili.
Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao da nagovara da za strijeljanje prestanu da koriste mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je, 16. jula 1995. oko 15:00 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10.diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava da pobjegne iz obližnjeg društvenog doma.

Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su da učestvuju u daljem ubijanju.
Onda im je rečeno da dođu na sastanak s pomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi.

Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je "sve gotovo".

Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.
Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vide se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije kao i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.

Prema onom što smo saznali od istražitelja, među ubijenim taj dan najvjerovatnije je bio i moj brat Emir.

Con te partirò

2011-12-01T08:08:00.000+01:00

15.07.2010.

Juli

2011-12-01T08:05:00.000+01:00

07.07.2010.

Kako se približava glasovi se pojačavaju
Oni što negiraju osjećaju valjda da je vrijeme da se ponovno jave
15 godina nakon svega - neki kažu čudeći se
Ako se pogleda kako se gleda na druge događaje iz prošlosti ovih područja - vidi se da nema slaganja ni oko onog što se odigralo prije 100, 200, 500 godina i još dalje
Tako će biti i sa "Srebrenicom". Sve dok bude onih koji imaju slične motive kao kasapi iz jula 95-te, postojat će i priče koje će oni vrijedno smišljati
Nemam iluzija da će moja djeca, djeca moje djece i dalju potomci, ako bude sudbine da se pojave na ovom svijetu, biti pošteđeni istih riječi, koje će izlaziti iz sada možda još nerođenih usta
Juli se iščekuje u našim porodicama rekao bih nestrpljivo
Kao neki godišnji test koji se mora proči. Ona zebnja podno stomaka. Opet i dragost
Juli je i mjesec susreta. Ponovnog okupljanja, razasutih širom svijeta, cvjetova istoka Bosne.
Na tren, tih dana, ponovno se začuje graja iz kuća, nova djeca otkrivaju polja za igre, začuju se riječi od poznatih, doputovale drumovima sa svih strana u ishodište svih naših putanja
I pogledi
Pogledi na nebo, brežuljke, na polja , puteve, na lica
Pokušaj da se složi ona stara slika, nepovratno razasuta
Nekad, kad nema snage, sve mi izgleda ukaljano. S prijekorom gledam na nedužni neživi svijet
Sokaci, kuće, avlije - sve bez sjaja. Tek onako da je na broju
Zašto je uopšte još ovdje. Poželim da sam daleko. Da nisam dio ove pustopoljine.
Opet, uspije se pronaći i ona druga nota koja da smisao, titraj nade
Ona koja zagrli i privuče k sebi
I uvijek borba između ta dva dok vrijeme sa svojim vjernim pratiocem iščekivanjem, ide pored nas
Pitanja koja nemaju odgovor
Koja lebde i čekaju skupa s nama
Do nekog novog jula, jer ovaj, pljuskovima s neba praćeni, odgovor na moja dva nije donio

Od komšije iz Bajine Bašte

2011-12-01T08:04:00.000+01:00

20.06.2010.

Za ovo reči ovo treba imati srca i hrabrosti

http://www.e-novine.com/region/region-bosna/38423-Istonobosanska-Vartolomejska.html

Majski cvjetovi

2011-12-01T08:02:00.000+01:00

12.05.2010.

http://www.hayat.ba/vijesti/bih/21713-zajednika-denaza-i-ukop-33-bratunaka-civila

http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/100512064

http://www.youtube.com/watch?v=Sf782mEcj5s

Ima li u tome sreće?

2011-12-01T08:00:00.000+01:00

08.05.2010.

Prva polica u biblioteci u Bratuncu, koju sam pročešljao bila je ona s bajkama
U bajkama ima nešto privlačno za djecu, svijet bajki je pojednostavljen, crno-bijel
Postoji dobro i zlo koje je lahko prepoznati
Zlo je jako i močno ali na kraju se uvijek spotakne pred ciljem i biva poraženo
U jednoj od bajki naišao sam na detalj da je jedan od likova ispisao svoje ime s donje strane stola, kako bi se znalo da je bio tu
Ja sam se odmah dao na posao, zavukao sam se ispod naša dva stola i napisao hemijskom olovkom svoje ime
To mi se dopalo, pa sam još nekoliko puta ponovio taj pothvat
Za svaki slučaj. Da se zna da je to bio moj stol
Moji stolovi s potpisima su otišli ko zna gdje. Ne znam jesul se novi vlasnici trudili da brišu moje ime ili im je kao korisnicima ove male staze, s natpisom "ESED" bilo svejedno
Neko od ratnih i poratnih stanovnika ju je kao ratni plijen donijeo u kucu mog dajđe gdje je živjeo jedno vrijeme
Kad su otišli ona je ostala. Odbačena kao nepotrebna.
Možda zbog imena koje se ne može izbrisati
Ako neko zna čija bi ova serdžada moglo biti, nek se javi.

Često se ima običaj reči: Život nije bajka. Daje se poruka u smislu da je u životu bitka neizvjesna
Čas jedno, čas drugo pobjeđuje. Tako bar izgleda.

A mnogi i žive sretno dok ih smrt ne rastavi
Ali ta smrt, finalni čin iz perspektive onih koji ostanu da svjedoče o njoj, ne bude baš zagrljaj sna, već dodir olova, s okusom pelina
Pobjeđuje li dobro u stvarnom životu?
Ne na način kao u bajkama ali ide neumitno
Što bude više ruku koje ga guraju ide brže
Osjećaj sreće uzrokovan nepravdom je kratkog vijeka kao vilin konjic
Čas pjanstva, koji prhne u noć iz koje je i došao
Takva je čovjekova japija. Iz nekog razloga se ne može uživati u nesreći.
Arhitekt koji projektova tijelo ugradi unutra nekog crviča koji rove
Tako kažu knjige
A može se i vidjeti
Virnite u neka lica

Na jučerašnji dan

2011-12-01T07:59:00.000+01:00

05.05.2010.

Današnji i davnašnji, prije 30 ...
Igrao sam se napolju, bar su stariji imali običaj da tako nazivaju svako izbivanje djece van reda i poretka kuće
Bio je čini mi se sparan, ko danas.
Predveče uđem u kuću. Kasni popodnevni ručak me namamio
Upali neko tv. Spiker s ozbiljnim glasom poče:
Danas u petneast sati i pet minuta prestalo je da kuca...
U njegovo vrijeme se govorilo:
Pss, mir je
Ta fraza je pokrivala sve nestašice i probleme običnog čovjeka
Nena zaplaka. Pitam je što plače
Kaže: Sad će sine izbiti rat
Otac je imao pušku u kući
Ja i brat smo se vrtili oko njeg dok bi je čistio pa smo je i mi naučili sklopiti
- naprave za ubijanje nisu komplikovane

Par godina prije smrti Tita mog oca je dopao rezervni sastav policije.
Tj bolje rečeno otac je dopao njemu
Dobio je uniformu i poluautomatsku pušku koju je držao kod kuće
Emira je jednom slikao. Obukao mu uniformu, stavio kapu, pušku o rame
Izgledao je kao neki od jarana Boška Buhe
Kad god bi se kakva opasnost pojavila pozivali bi ih.
Npr kad je neki čuvar zatvora u središnjoj Bosni, navodno zbog šizofrenije od koje je patio, ubio nekoliko ljudi, sve dok ga nisu uhapsili patrole rezervnog sastava milicije su bile raspoređene gradovima.
Tako i ja sretoh svog oca u centru Bratunca u uniformi vraćajući se taj dan iz škole
Čini mi se da su bili na ulicama i kad je Junuz Kečo, po koje je kasnije snimljen film Kuduz, učinio ono po čem je postao poznat

Umro Tito
Nekako se svi uzvrtili po kuči. Tišina
Kroz sat dva nekon objavljivanja vijesti neko pokuca. Već prvi mrak
Rekoše ocu da mora da se javi
Otac obuče unformu uze pušku i ode
Valjda neće rat, mislim. Tek mi je devet godina
Odem sutredan u čarsiju i po naredbi oca, koji se vratio kući, pokupujem sve dnevne i par sedmičnih novina.
U svakim po jedan poster Tita. Skoro kompletne ispunjene tekstovima o njemu
Gradić pust. Vrijeme turobno ili mi je bar tako izgledalo. Tišina na ulicama. Nekakav pritisak, zebnja.
U razredu učiteljica Ljubica nam priča o Titu
Brbljivica D., koja je sjedila pored mene i tušila me svojim dogodovštinama, ko onaj lovac na škampe Forest Gumpa, se pokaza ko najemotivnija: Zaplaka
Kasnije u toku jednog od časova učiteljica pozva mene i jos jednog učenika da krenemo za njom
Na holu srednjeg sprata škole postavljen je sto i na njemu Titova slika s crnom trakom.
S desne i lijeve strane cvijeće i po jedan pionir
Nekakava me šuhva spopala od stajanja na tom mjestu
Jedva sam čekao da moja smjena prođe
Ko da me iz one slike gleda Tito lično

Nakon smrti zavladala je moda da se po parkovima sadi 88 ruža, kao simbolično podsjećanje na Tita i njegov životni vijek
Tako i u Bratuncu posadiše, u parku između milicije i pošte
Ja i moj drug A. bi se zajedno vraćali kući nakon škole. Par puta smo stali i brojali, da provjerimo jesul stvarno posadili toliko. Nekako nam se brojanje nikad nije poklapalo s tim brojem. Možda se poneka ruža samoklonirala.

A. je bio bolešljikav od samog početka osnovne. U drugom razredu bi došao u školu i onda se počeo žaliti da ga boli glava, stomak i učiteljica bi ga pustila kući. Nakon pretraga uputili su ga u Beograd gdje se liječio par mjeseci. Po povratku je bio dobro. Pričao je da su ga između ostalog liječili i akupunkturom koja se u to vrijeme tek promaljala zvaničnim zdravstvenim ustanovama. U 8 razredu se ponovno razbolio i skoro cijelo prvo polugodište proveo u bolnici. Vratio se prvi dan drugog polugodišta. Na glavi je imao žućkastu šubaricu. Nije je skinuo ni kad smo ušli u razred. Sjedili smo u istoj klupi.
Ubrzo je nastavnik ušao. Bio je poznat po povremenim izljevima bijesa. Čim uđe pogleda u njega. Priđe mu žustrim korakom, strže bijesno grubih zamahom šubaricu s glave i baci u korpu za smeće.
ZAR TE NIJE STID DA PRED OVOM SLIKOM SJEDIŠ U KAPI, histerisao je, pokazujući s uperenim prstom ka Titovoj slici na zidu iznad table

Na glavi od A. nije bilo kose. U bolnici je bio podvrgnut zračenjima zbog leukemije. Poče plakati. Svi smo se uznemirili. Nastavnik vidje da je ispao idiot i poče se izvinjavati da eto nije znao.

Pošto su druga mjesta već odavno po brdima, mostovima, iznad tunela i drugih uočljivih objekata već odavno imala parole, petokrake, imitacije Titovog potpisa i ovi bratunački rukovodioci doniješe odluku da naprave tako nešto.
Na vrh brda Gradac, nekako su dovukli veliku metalnu konstrukciju: Crvena zvijezda i ispod nje Titov potpis. Rogobatno je izgledala tamo gore, kad bi se mi u svojim pohodima, popeli. Skoro da je blokirala prolaz do naše omiljene stijene. Metalni stubovi su bili ukopani u zemlju i zabetonirani. Otpozada je bila podrprta drvenim gredicama da se naš "Tito" ne bi prevrnuo na leđa
Neko je pričao da su radnici u kantama donijeli izmješan beton do vrha, što nije nimalo jednostavno
To je samo doprinjelo popularnosti.
U ovim našim krajevima svako djelo koje u sebi ima dozu mazohizma postane još privlačnije, mističnije
Petokraka se iz doline bolje uočavala nego potpis pa je svijet ovo dijelo prozvao "zvijezda"
Nekoliko godina pred rat postade omiljeno mjesto za vježbanje crtanja grafita jednom mladiću iz komšiluka
Grafiti su izazvali uznemirenost. Tada još uvjek vladajući, lokalni komitet komunista je raspravljao o tome i poslali su ljude da prefarbaju 4C i druge poruke ispisane crnom bojom koja se lagano nadvijala nad naš kraj.
Po toj zvijezdi tokom rata počeše i samo brdo zvati Zvijezda u izvještajima o granatiranjima.
Na vrhu Gradca bila je postavljena artiljerija koja je tukla po Potočarima i Srebrenici

Kao i u svakom mjestu i u Bratuncu su održavane svečanosti dočeka štafete mladosti
Nekad na fudbalskom igralištu. Nekad na bini koja bi se napravili u samom centru
Uvijek je bilo dosta svijeta. Najviše đaka koji su po službenoj dužnosti bili glavni učesnici i najbrojniji posjetioci.
Nisu se ni po čemu razlikovale od sličnih manifestacija po drugim mjestima
Kako su godine odmicale postajale su besmislenije i besmislenije i na kraju su negdje 86 prestale da se održavaju

Potpis i zvijezda se ne vide više s puta.
Moj drug A. je u drugom srednje izgubio bitku s leukemijom

Ulica Maršala Tita u Bratuncu u ratu preimenovana je u ulicu Svetog Save
Smjena ove dvije istorijeske ličnosti odigrala se i u učionicama.
Titove slike koje su tokom rata završile po kontejnerima zauzele su slike Save Nemanjića
Iako je 2002. godine po sporazumu ministarstava RS i Federacije BiH (LINK) između ostalog donešena odluka da ove slike mogu stajati samo u kabinetima vjeronauke i zajedno s slikama ostalih prosvjetitelja i književnika to do dan danas nije ispoštovano
One su i dalje na dominantnom mjestu u svakoj učionici

Kako je kod nas jednu smjenila druga još nebuloznija politička realnost, vrijeme u kom se u transu skandiralo "Tito, Tito" zna izgledati super
Bilo se živo. Imao se posao kakav takav

A iskreno
Ne nedostaje mi ni on
Ni sletovi,
Ni štafete
Sve je to prolazilo pored mene
Nedostaje mi samo katkad moje djetinjstvo
Vrijeme u kom bijah
u rukama oca i majke
dijete
A sa svim onim hemikalijama,
danas zabranjenim
kao opasnim po zdravlje,
bili su nekako ukusniji
i eurokrem i paštete
___________________________
KUD "Mladost" Bratunac

O Vihorima

2011-12-01T07:57:00.000+01:00

Moj otac je nestao u vihoru rata
Moj brat je nestao u vihoru rata
Vihor je ime autoprevozničke firme iz Bratunca
čijim kamionima i autobusima su ih odvezli na stratište
na kojem su se pucnjem besmisla u njihov smisao
otvorila između ovog i onog svijeta vrata
- sudarili ključari raja i pakla

Da li ?

2011-12-01T07:56:00.000+01:00

14.04.2010.

Da li prilike stvaraju lopove

Pištolji na pladnju ubice

Ili je čovjek taj što iznosi

u trenu moći

svoju nečist

na ulice

Od vozača kamiona, autobusa
Stručnjaka za rad na bagerima zaduženim za iskopavanje grobnica
Lica zaduženih za ispitivanje uhapšenih
Sprovođenje, čuvanje
Onih iz stroja što su pucali
Njihovih narednika, generala i drugih karikica
Skoro svi redom, ako postoji dokaz, ako ih je vidjela neka ptica, tvrde na suđenjima da su morali jer bi ih u suprotnom zadesila ista sudbina kao pogubljena lica
Potrebno je u ovoj zemlji pronaći samo tog jednog strašnog, sa supermoćima, koji druge straši i tjera, pa će teči med i mlijeko i neće biti zločina

...

2011-12-01T07:54:00.001+01:00

13.04.2010.

Podrinje
Obala Bjelokosti
Rijeka bez povratka
u selima spaljenog
dovratka

Podrinje
Rudnici u kojim kopaju
zakopani
za nova ljetovanja trgovaca
brojevima

Dogodilo se na današnji dan

2011-12-01T07:53:00.002+01:00

12.04.2010.

12. aprila 1993. godine, moj brat je bio svjedok masakra koji na igralištu pored škole u Srebrenici
http://www.sarajevo-x.com/bih/drustvo/clanak/100412065

Cocktails

2011-12-01T07:53:00.000+01:00

06.04.2010.

"Наше право и обавеза је да амбијент у којем живе грађани РС учинимо безбиједним и цијеним да смо то и до сада чинили на врло одговоран и професионалан начин. Нема разлога да тако не буде и у будућности", истакао је Чађо на свечаном коктелу поводом обиљежавања Дана Полиције РС, који је данас одржан о Банском двору у Бањалуци.

"Ових 18 година постојања Полиције РС није прошло узалуд, Полиција РС је данас сазрела, постала озбиљна институција и, са правом могу рећи, најбоља безбједносна агенција у БиХ, која је спремна да у сваком тренутку одговори сваком задатку који јавност, грађани и институције пред њу постављају", закључио је Чађо.

Upire se da se odgovornost svede na pojedince. To u neku ruku i jeste pozitivno ali...
Pogledajte npr riječi izdvojene iz izvještaja povodom obilježavanja dana Полиције РС
Zadnji put sam se s ocem čuo telefon i uopšte, na ovaj dan. Taj dan je u Bratuncu pod pritiskom lokalnog rukovodstva SDS-a, čijim argumentima su mišice dale jedinice "JNA" rasporedjene s jedne i druge strane Drine, osnovana srpska milicija ili kako se već tad zvala
Otac je bio utučen. Znalo se čemu sve to vodi. Rekao je da se vrše nekakvi pregovori oko milicije.
SDS je tražio da u gradu istovremeno zavode red MUP BiH i srpska policija.
Iznosili su nebulozne teorije da eto u ovom kraju ljudi žive u miru pa da ni taj korak neće ništa značiti.
I dalje ćemo biti komšije
Iz Sarajeva su stizale instrukcije da se ispune svi zahtjevi kako bi se očuvao mir
Osnivanjem ove "bezbjednosne" agencije nestala je bezbjednost u mom gradu
Danas lik s prezimenom Чађо, kaže da sve nije prošlo uzalud
Nije. Plaćena je visoka cijena
Vi ste na čelu institucije koja je direktno sprovodila zastrašivanja, mučenja, ubistva, protjerivanja i sve drugo što je vodilo svetom cilju
I vi se od toga ne distancirate već smatrate normalnim razvojnim putem - evolucijom ka ovom danu u kojem organizujete koktele
Treba suditi pojedincima, ko god da su
Ali i institucije, ako im već ne možemo suditi, treba podsjetiti iz kakvog su se jajeta izlegle
Koktelizacija sramne prošlosti neminovno vodi ka kolektivizaciji odgovornosti

http://rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=19099

26. 03. 2010

2011-12-01T07:52:00.000+01:00

Danas je 26. mart 2010 god.
26. marta neke druge godine, rodio sam se u Srebrenici
26. marta 1992. godine otišao sam od kuće i tad sam zadnji put vidio tadašnju prvu postavu moje porodice u punom sastavu.
Sada već i ovaj drugi datum, izgleda dalek. Već se nakupilo 18 godina od tad - doživio je punoljetstvo

Kod nas nema nekih posebnih novosti. Prije godinu dana identifikovan je dio tijela mog brata. Od tad nismo dobijali više poziva. Za oca nam još nisu uvijek ništa javljali Inače te identifikacije idu jako sporo. Kao i u svakoj drugoj branši gdje ljudi dolaze u dodir s novcem i ovdje se javljaju različite interesne grupe, koje se međusobno natječu za dio kolača.
Ali tako je kako je.

U zadnje vrijeme aktuelna je afera hapšenja 15-tak građana Bratunca i Srebrenice.
Akcija koja ima sva obilježja propagandnog čina. Direktora srednje skole hapsi desetak ljudi u kapuljačama, naoružani do zuba. Dolaze s kamerama za vrijeme trajanja nastave
Prosor Nikola mi je predavao u srednjoj školi i koliko ga ja poznajem radi se o poštenoj, smirenoj osobi.
Glavna meta je očito bio ministar Sadik Ahmetović
Ono što je interesantno je da su građani ovog područja bez obzira na nacionalnost protestvovali zbog načina na koji je odrađena ova akcija
Dovedi vanjskog neprijatelja i čak i u ovakvim sredinama pokazat će se znaci nekog unutarnjeg jedinstva

O ubicama

2011-12-01T07:50:00.001+01:00

27.02.2010.

Šta radiš?

Ubijam vrijeme

Bojim se trena dosade -

Zna donijeti nezgodne dileme

Šta ti radiš?

Ubijam za svaki slučaj druge

da ne bi ubili mene

Broj tri!

Šta ti radiš?

Ubijam sebe

Bježim od slike vlastitog lika

A ti na broju četiri?

Nisi valjda i ti ubica?

Jesam.

Ubijam želje unutar sebe

koje pokreću prvu trojicu

samoubica

Idem

2011-12-01T07:49:00.001+01:00

Ulice Srebrenice

2011-12-01T07:47:00.001+01:00

08.02.2010.

"U Bosni i Hercegovini, Srebrenica je grad s najmanjim brojem ulica i po broju naziva i po dužinama.
Ovdje imaju samo tri ulice. Jedna glavna duž cijelog grada podijeljena je na nekoliko naziva. U centru grada, ona se zove gornja ulica. Do nje su srednja i donja ulica, a u njih se "ulijeva“ nekoliko sporednih, dužine nekih 50-70 metara. Sveukupno, ima dvadesetak zvaničnih naziva ulica"

http://www.radioglasdrine.com/print.php?type=N&item_id=101

------------

Često mi se desi da dok slušam neke pjesme, u glavi sklapam sopstvene stihove.
Jedna od pjesama koje to potaknu je i ona o ulicama Filadelfije.
Srebrenica se ne može nadmetati s drugim gradovima, pogotovo onim veličine Filadelfije po broju i dužini ulica.
Mi bratunčani, zavaljeni u ravnicu, koja nam je dopuštala da pravime prečice na sve strane, šalili smo se s komšijama da imaju samo jednu ulicu
U stvari u našem kraju, za koji neki koji nisu odatle kažu da je "kraj" ali svijeta, u tom našem kraju koji za nas nije bio kraj nego početak, teško je bilo reči, ko je srebreničanin, bratunčanin - svako je bar nekom vezom bio zakačen za oba grada.

Sad koja riječ o tim ulicama i onom šta one kriju.

U Srebrenicu vode dva puta. Jedan je prilično nepristupačan. Spušta se niz brda, preko Zelenog Jadra u grad. Njim rijetko ko, osim mještana naselja smještenih pored njega, dolazi u Srebrenicu.
Ovaj drugi, lakši ide iz pravca Bratunca.

Na ulazu u Srebrenicu, se desne strane je igrališta fudbalskog kluba Guber. Nekako je se uvuklo na uski prostor izmedju ceste s jedne i rijeke Križevice i brda s druge.
Naši lokalni fudbalski klubovi nikad nisu postizali neke zapažene rezultate sve do jednom.
Par godine pred rat, FK Guber je otpjevao svoj labudji pjev. Na iznenadjenje mnogih, počeo je da pobjedjuje redom puno veće klubove u kupu Maršala Tita, dogurao je do pred sam kraj takmičenja. Nakon pobjede nad Borcem iz Banjaluke čekala ga je Budućnost iz Titograda.
Pomalo nam je bilo smješno, što se naši komšije, s kojima igramo fudbala, natječu s ovim pravim fudbalerima koje smo imali priliku gledati na tv-u.

Krenule su kolone znatiželjnih sa svih strana da vide i to čudo.
Budućnost je tada imala, vjerovatno najtalentovaniju generaciju u svojoj istoriji, predvođenu Pedjom Mijatovićem, Lekovićem, Brnovićem i drugim
Posle su pričali da su bili u nekoj divljini i da, osim malog stadiona bez tribina i dva brda, ništa drugo nisu vidjeli

Na zagrijavanju, svaka malo visočija lopta koju su gosti upućivali svom golmanu bi odlijetala van niske ograde i nikad se nije vraćala.
Utakmica je okončana 1:1 i sudija je naredio da se izvode jedanesterci.
Omaleni, tad već 40-godfišnji golman Gubera bio je uspješniji od golmana omladinskih prvaka svijeta i Guber je dobio utakmicu.
Svi smo slavili.
Ali, desi se i ono "ali" koje djevojci sreću kvari: Sastao se vrh fudbalskog saveza Jugoslavije i donio odluku da se utakmica ponovi, jer sudija nije ispoštovao pravila kupa - prije jedanesteraca trebali su se igrati produžeci.
Utakmica je zahvaljujući zaboravnom sudiji ponovljena.
Opet se iskupilo dosta svijeta da gleda ali Budućnost je ovaj put dobila s 1:0.
Nakon ovih uspjeha Gubera, opštinske vlasti su izdvojile nešto novca i nekako ugurale i minijaturne tribine pored terena.

Kad se krene dalje od stadiona, prema centru, nailazimo i na prve zgradice koje gosti iz Titograda, tj sadašnje Podgorice, nisu imali prilku vidjeti
Pošta, koja je Filipu Morionu tokom rata poslužila da s njenog krova uputi čuvenu poruku da je grad sada po zaštitom Ujedinjenih nacija.
S lijeve strane, malo dalje je bolnica. Ta bolnica je bila jedina u kojoj se moglo roditi, uz onu u Ljuboviji - preko puta Drine.
Ja sam se rodio u Srebrenici, dok je moj brat Emir u Ljuboviji

Jedna od prvih afera u našem kraju vezana je upravo za ovo porodilište.
Početkom 80-tih otkrilo se da je došlo do zamjene beba u porodilištu. Dijete je dobilo kožnu bolest, koja je uglavnom nasljedna, a koju niko u njihovoj porodici nije imao. Majka je se sjetila da je s njom u bolnici bila žena u čijoj porodici je bilo tih slučajeva. Porodile su se isti dan
Usljedile su tužbe. Slučaj se mjesecima otezao.
DNK analiza tad nije bila razvijena, pa se moralo nekim drugim metodama pokušati utvrditi ko su pravi roditelji djece. Na kraju su djeca, koja su tad imala 3-4 godine morala mjenjati porodice.
Zbog te afere koja je punila stupce štampe i tv emisija, porodilište duže vremena nije radilo

Dalje kad idemo, nailazimo s lijeve strane na red od nekoliko zgrada ispred kojih je mali plato.
U zadnjoj od njih je vatrogasno društvo, u kojem je Emir tokom rata, malo radio.
Na platou je postavljen koš, pa bi mi često tu, kad bismo imali pauze izmedju časova, igrali košarke. Odmah pored igrališta protiče Križevica, zarobljena u betonski oklop, koji na tom dijelu nije natkriven, pa bi nam lopta često išla na kupanje. Trčali bi za njom sve do same ivice, a onda ako je ne bi ugrabili, raširili bi ruke i pokušavali povratiti balans tijela da i mi ne upademo dolje.

Sljedeće na što nailazimo, je skromna autobuska stanica, na kojoj je moglo stati par autobusa, poredanih jedan iza drugog.
Više nije ni trebalo. Nama koji smo putovali u školu ona je bila stalna destinacija. Non stop smo se vrtili oko nje, čekajući autobuse, bratunačkog "Vihora" ili srebreničkog "Srebrenica Expresa"
U početku je postojala samo jedna prevoznička firma Srebrenica Expres da bi onda iz bratunačkog Vihora, koji je do tad raspologao samo s kamionima za prevoz robe, odlučili, da i oni nabave autobuse.
Nabavili su odnekle polovne plave autobuse Dubrava i da bi otjerali Srebrenica Express s lokalnih linija po Bratuncu, počeli su besplatno prevoziti putnike.
Na kraju se Srebrenica Expres povukao na svoju opštinu, zadržavši samo najpopularniju liniju Srebrenica-Bratunac-Ljubovija.
Ti autobusi, Dubrava, su bili neudobni, bucni i dugovječni. Do prije nekoliko godina vidjao sam ih po Bratuncu. Možda čak i sad idu

Preko puta stanice, nalazio se u jednoj kući podrum pića u koji smo svaki dan svraćali i kupovali sokove po cijeni puno nižoj nego u drugim radnjama. To su bili oni uglavnom oni gazirani sokovi od narandže u malim flašicama

Slijede s lijeve strane, zgrade srednje pa osnovne škole i onda i sam centar ove male čaršije.
Osim stambenih zgrada, crkve, dvije džamije, u centru se smjestio standardni inventar manjih mjesta: zgrada opštine, dom kulture, robna kuća, pijaca....

Banja Guber je takodjer blizu, par kilometara od centra.
Do Gubera vodi nekad lijep, a danas zapušten, put popločan kockama
Pored njeg su bile klupe za sjedenje. Poneka je još uvjek u životu i ako vas nije strah zmija, koje izgleda privlače prizori ljudskog nemara, možete se odomoriti na putu do cilja
Nakon dvadesetak minuta hoda nailazi se na prve izvore koji se izviru iz brda
Pored svakog je drvena tabla s imenom izvora
Ime je ujedno i uputa za koju namjenu je preporučljivo koristiti vodu.
Očna voda za ispiranje očiju, voda za sinuse, malokrvnost, ljepotica za koju se tvrdilo da uljepšava lice onih koji se njom umivaju itd
Za blagodeti ovih voda zna se odavno. Ime su dobili po tome što su navodno nekad davno izliječili oboljele od gube.
Zadnja istraživanja za koja sam čuo, su ona mog prijatelj Almira, koji je je okviru svog postdiplomskog studija, analizirao voda Gubera i njihov utjecaj na ljudski organizam Kad se stigne na odredište - malu zaravan usred šume, tu se nalazi najveći izvor.
Pored njeg drijema, jedan od objekata banjskog liječilišta koje više ne postoji, uništen je tokom rata
Taj najveći izvor, koji je prilično jak, spušta se niz strmo brdo kroz cijevi i male tunele
Na samom dnu voda se oslobodila stega kanalića i razljeva se po stepenicama i putu ostavljajući za sobom crvene talog - naslage minerala, kojima je bogata. Voda ima neobičan, kiselkast ukus i preporučljivo je da se pije na slamčicu, da i zubi nebi poprimili boju onih stepenica
Ovdje kao da je jučer stao rat
Odlicna, besplatna, već pripremljena scenografija za snimanje filmova te tematike.
Medjutim i za filmove o Srebrenici, izgleda da su pogodnije neke druge čaršije, koje u njima glume ovaj grad..

Dani groma

2011-12-01T07:46:00.001+01:00

05.02.2010.

Nekad - u stara vremena sve je, bilo veće, strašnije, pa i oluje, koje su dolazile i odlazile.
Došle bi iznenada, praćene jakim vjetrom. Crni gusti oblaci bi zaklanjali dio po dio neba, dok su stariji užurbano sklanjali sve što je mogla oštetiti.
Za dijete od 6-7 godina, ona je bila nešto najstrašnije što se moglo dogoditi.
Ipak djeca vole da se kuraže, pa smo ja i brat, misleći da će ovaj put biti samo mala kišica, pokrili najlonom sto ispod groždja, koji je bio nekoliko metara udaljen od kuće.
Zavukli smo se unutra i čekali.
Počelo ja kako smo i mislili. Osluškivali smo kapljice koje su se provlačile kroz guste listove grožđa i padale po najlonu.
Osjećali smo se dostojnim junaka iz dječijih avanturističkih filmova koje smo gledali. I oni su slične ludorije radili pa zašto ne bi mogli i mi.
Iznenada sve se promjenilo. Vjetar je pojačao. Gromovi su cjepali nebo.
Uplašili smo se. Djedo je odmah izašao iz kuće zovnuo nas do udjemo unutra.
Pretrčali smo tih nekoliko metara i sklonili se na sigurno.
Tako nam je kuća, bar u početku izgledala u poređenju s drvenim stolom pokrivenim najlonom.
Ušli smo u kuhinju i sklupčali se na sećiji. Nena nas je upozoravala da se ne približavamo prozoru da ne bismo privukli svjetlicu - kako je nazivala trag koji je grmljavina ostavljala na nebu.
Vjerovali smo joj. Drhtali smo i u polumraku učili kratke fraze iz Kurana, koje su nas naučile ona i mati.
One su bile naše zaštita i oružje.
Zvukovi su postajali sve jači i jači. Začepili bi uši da ne slušamo tutnjavu a želudac nam se prevrtao od straha.

U jednom trenu počeo je da odzvanja zvuk udara ledenih kuglica grada, koje su se prosipale, po krovu, staklu prozora, aviliji.

Svi napori, koje su ljudi ulagali u usjeve, voćnjake u trenu su mogli nestati.
Bijes i Milost s neba spuštali su se zajedno kao da su vagali hoće li naš kraj poštediti.
Djedo Emin, je s ozbiljnim izrazom na licu, sjedio na svojoj stolici. Pogled mu je zurio u prazno.
Razmišljao je sigurno kako li njegove rosne trave, jabuke, kruške, kukuruzi...podnose ovaj kijamet
Prolazio je u mislima svojim imanjem. Kad oluja umjesto da popusti poče još više pojačavati on ustade i krenu kroz hodnik ka ulaznim vratima naše kuće, koje se potresala od udara groma, leda i vjetra.

Ja i brat smo ustalis sećije da vidimo šta to on radi. Radoznalost je bila jača od straha.
Gledao sam ga u čudu kako staje na prag, podiže šake do usta i počne da uči na sav glas riječi ezana.
Djedo nikad nije glasno govorio, pjevao i ovo je bila jedina prilika da sam čuo njegov glas u punoj svojoj snazi
Meni ništa nije bilo jasno. Slušao sam zvukove koji su meni izazivali divljenje i strah u isto vrijeme
Niko drugi osim mog djede, nije to radio, u našem komšiluku.
Niko drugi nije izlazio na prag. Učili su ga, da na taj način priziva Milost i tjera oblake iz našeg kraja
Ubrzo nakon njegovog zova Milosti, vjetar stvarno popusti. Ja sam vjerovao i vjerujem i sada da ju je djedo prizvao
Sunce se promililo kroz oblake. Ptičice zapjevale.
U zraku je nestalo one napetosti. Zamjenila ju je svježina koja je širila pluća.

O kako smo...

2011-12-01T07:45:00.001+01:00

Putovanja

2011-12-01T07:43:00.001+01:00

26.01.2010.

Prodje evo i januar. U njemu sam pronasao ovu sliku i dosao u posjed ocevog pismo koje je bilo zagubljeno kod amidze u arhivi.
Ovu fotografiju je na Google Earth postavio moj rodjak.
Na slici su Poljanice. Visoravan nedaleko od sela Luka na podrucju opstine Srebrenica. Mjestani Luke i okolnih sela zivjeli su nomadskim zivotom.
Tokom ljeta su boravili na visoravnima, vodeci stoku na ispasu.
Poljanice su jedna od tih planinskih ljetnih baza.
Desno od drvene kuce vidi se zapaljano auto Yugo Skala.
Nekad je bilo bijele boje.
U tom autu su moji izbjegli iz Bratunca 11. aprila 1992. godine i stigli u Luku.

Prije no sto su krenuli za Srebrenicu, tri mjeseca kasnije, auto je moj brat dovezao do Ozlovrha.
Nakon godinu, dvije, kad se situacija malo primirila, amidza je isao pjesice iz Srebrenicu u Luku i sklonio ga u ove Poljanice.
Bila je zima, pa su ga uz pomoc volova, dovukli do ove livade, gdje je zavrsilo svoj put.

http://static.panoramio.com/photos/original/20917370.jpg

http://static.panoramio.com/photos/original/2907826.jpg

Orginalna verzija te slike, kao i nepristupacnog kanjona Drine koji se nalazi nedaleko.

http://img502.imageshack.us/img502/2980/put.jpg

Na ovoj slici crvenom bojom je oznacen put kojim su isli iz Bratunca.

Put je prosao bez problema sve do Podravanja, srpskog sela gdje ih je zaustavila skupina naoruzanih lica, s oznakama SAO Birac. Iako su muslimani u Srebrenici cinili oko 70 a u Bratuncu 65% stanovnistva SDS je ovu regiju proglasio srpskom
Prosli su tu kontrolu, ali ubrzo je taj put bio blokiran i niko vise nije moga proci.
Na zadnjoj sjednici Skupstine opstine Srebrenica pred rat, vjecnici i Srbi i Muslimani su donijeli odluku da se posalje pomoc u brasnu blokiranim selima Luka, Krusev, Do, Zepa.
Medjutim iako je dogovor postignut to nije ucinjeno. Ubrzo nakon toga poceo je rat

Tri mjeseca nakon sto su moji stigli u Luku, u julu 1992 godine, velika grupa od oko 600 izbjeglica koje nisu mogle naci smjestaj u ovim selima, s zavezljajima u kojim su nosili svu svoju imovinu, je krenula pjesice za Srebrenicu.

Vecinu u ovoj grupi cinili su izbjegli mjestani Djila. Uz put su pricali svoje price. Oni su tri mjeseca zivjeli u sumama planine Radave, koja je bila najbliza slobodna teritorija njihovom selu. Zivot je tekao. Jedna zena je ispod jele rodila blizance koji su prezivjeli.
Po sumi su napravili kolibe u kojim su boravili. Uspjeli su da iznesu nesto hrane i izvedu stoku sto im je omogucilo par mjeseci prezivljavanja.
Nakon sto je se hrana potrosila i uslijedile nove ofanzive odlucili su krenuti ka Srebrenici
U Srebrenici se u to doba ako nista jos uvjek mogao pronaci smjestaj i izgledalo je da je Srebrenica sigurnija, posto se u nju vec slio veliki broj izbjeglih iz okolnih sela i gradova.

http://static.panoramio.com/photos/original/17194228.jpg

Na slici: Dio planinskog puta kojim su morali preci.

Krenuli su u 4 sata ujutru. Morali su proci kroz niciju zemlju. Ranije grupe su cesto nailazile na zasjede. Ubijani su svi uhvaceni, bez obzira da li su u pitanju djeca ili odrasli.
Najtezi dio puta bio je preko vrletne planine Susice. Jedini moguci put vodio je vrhom planine - s desne i lijeve strane bile su strme padine
Nakon nekoliko sati hoda, oko 8 ujutru, ispred njih zacuo se lavez psa. Zavladala je panika. Mislili su da su naisli na zasjedu. Mnogi su skliznuli niz stranu pokusavajuci se skriti. Nekoliko odvaznijih, koji su bili naoruzani krenuli su naprijed i otkrili zavezanog psa, kojeg su ostavili oni sto su postavljali zasjede. Oko njega bilo je nabacane hrane.
Njih ovaj put nije bilo, tako da su nastavili put.

Popodne su dosli nadomak Srebrenice. Docekale su ih zapaljane fabrike u Jadru, industrijskoj zoni na brdima iznad Srebrenice. Deset kilometara nize lezao je grad. Spustali su se pored spaljenih kuca prema gradu.
Mnoge kuce, ukljucujuci i one u samo centru su bile zapaljene u aprilu i maju 92 kad su u grad usle paravojne formacije iz Srbije.
Oko 4 sata popodne moji su se nasli u gradu. Od jednog bratuncanina kojeg su sreli saznali su da su u jednoj od zgrada u centru smjesteni moji tetak Abid i tetka. Otisli su do njih.
Prvi susret i prve sture informacije o ostatku porodice nakon tri mjeseca izolacije.
Otac je otisao na drugi kraj grad, da vidi je li tu jos uvjek njegov kolega Hamdija. On je zivio u zgradi u blizini autobuske stanice. Otac ga je zamolio da mu pomogne oko smjestaja
Hamdija mu je rekao da ima kljuceve od stana kolege cija je porodica bila u Tuzli.

Uspjeli su malo obezbjediti i nekoliko kilograma brasna od ljudi koje su poznavali
I tetak Abid se pojavio s vrecom koju je od nekog posudio, kad su oni dosli.
Nakon par dana provedenih kod tetka i tetke presli su u stan cije su kljuceve dobili
Borba za prezivljavanje se nastavila ali su ovaj put su imali obezbjedjen krov nad glavom
A to je u onim vremenima "kad niko nikog ne zna", kako definisa situaciju oko sebe moj otac u jedom od pisama, bilo najdragocjenije

Hamdija iz ove price je ubijen u julu 1995. godine

S jednog od ratnih video snimaka izdvojio sam nekoliko slika.
Na prvoj je rahmetli Hamdija.
Na drugoj ta zgrada u kojoj su moji pronasli smjestaj.
Na trecoj je mala improvizovana hidrocentrala koja se nalazi nedaleko od te zgrade u rijeci Krizevici

http://img36.imageshack.us/img36/825/hamdija.jpg
http://img36.imageshack.us/img36/5292/srebrenica14.jpg
http://img638.imageshack.us/img638/6549/srebrenica2.jpg

NELJUDI

2011-12-01T07:41:00.001+01:00

09.01.2010.

Kažu:
NISU TO
NE MOGU TO
- LJUDI
Jesu
Mogu
A opet nisu

Kažu:
ŽIVOTINJE SU
KRVOLOCI
U KOŽI,
DLACI,
VUCI
Jesu
A opet nisu

Kažu
Al oni
S kandžom,
S repom,
Nisu skloni
tom,
čem
oni
su

Kažu
OSJEĆAŠ LI?
MRZIŠ LI?
Da
Opet i ne
Ne želim
trošiti
nit jednu
na njih

Kažem
JESU
ONI SU
A ipak i nisu
Izbrisao sam ih
sa svog spiska
na kom
Ljudi
su

Prije nekoliko godina bio sam na nekakvom skupu, na kojem se govorilo o putevima traganja za istinom
Jedan od govornika je rekao da oni koji su cinili zlocine nisu ljudi. Na to je kasnije reagovao Esad Kocan, novinar koji je radio na istrazivanju zlocina pocinjenih u Crnoj Gori
On je rekao otprilike: "Varate se, dragi prijatelju. Ljudi su to. Obicni ljudi. "

Ljudi koji su oko nas. Ne razlikuju se. Jucer su mozda s vama igrali, izlazili, radili. Najedanput su se nasli u drugoj ulozi. Zbog cega. Mozda oni sami nisu zadovoljni s tim epitetom "ljudi".
To je premalo za njihove apetite
Zele nesto vise i za sebe i za grupu s kojom se identificiraju. To ih vodi na put zlocina. U zrtvi , koja im je jedina prepreka na putu ka zemlji cuda, prestaju da gledaju ljude ravne sebi i time nesvjesno ili svjesno brisu vlastitu ljudskost
Jedan takav iz moje proslosti je nedavno osudjen.
S njim sam isao u skolu. Igrao fudbala, kosarke, klikera. Bio je odlican, primjeran ucenik. A onda malo manje i manje i manje. Sve dok nije prestao uciti
Surfao je, ocito s uzivanjem, na talasu zla i potonuo
Pred sudom je sve negirao.
Neke pogreske zivot ne prasta. Osta obiljezje za citav zivot i vrijeme posle njega

Ta teška, strana riječ: "Izvini"

2011-12-01T07:40:00.001+01:00

05.01.2010.

Potpuna isprika se sastoji se od tri elementa:

Prvi: Priznanje krivnje.
Drugi: Trebala bi postojati iskrena žal zbog postupka kojim se nekome naškodilo.
Treći i završni: Raditi na tome da se popravi načinjena šteta.

Kod nas postoji prvi i ponekad drugi element isprike. To se javlja uglavnom u sljedećim slučajevima:
1. Poneki optuženik za ratne zločine, kad vidi da nema izlaza i da su zločini dokazani, pokušava tim činom izvući blažu kaznu
Izgovara ili potpisuje neiskrenu ispriku. Čim se nadje na slobodi mjenja priču

2. Predsjednici koji to olako izgovore, da bi otvorila vrata svijeta za sebe i vlast koju predstavljaju.

Njihova isprika ostaje na riječima i ne pada im na pamet da učine nešto iz elementa tri: Popravka počinjene štete

3. I konačno. Čuje se ono iskreno: Oprosti. Ali ono dolazi od Ljudi koji svakako nisu nizašto krivi

Dani sudbine

2011-12-01T07:38:00.001+01:00

Tanka je linija sto spaja i razdvaja

2011-12-01T07:36:00.001+01:00

18.12.2009.

S lijeva na desno: Bratunac, Drina i Ljubovija.
Tj Bosna, Drina, Srbija
Ljubovija je gradic u Srbiji s desne strane Drine.
Bratunac, Ljubovija i desetak kilometara udaljena Srebrenica zbog blizine, zivjeli su ranije jednim zivotom.
Svi veci centri i s jedne i s druge strane rijeke su prilicno udaljeni.
Nismo bili na trasama glavnih drumova, niti u planovima glavnih drugova - pa su te cinjenica dodatno utjecale na zblizavanje ove tri opstine smjestene u jednom od slijepih crijeva Balkana
Mladi su se skolovali u sva tri gradica. Tako je npr u mom razredu srednje skole bilo 7-8 ucenika iz Ljubovije, 15-tak iz Bratunca a ostatak Srebrenicani.
Slican sastav ucenika bio je i u Bratuncu i u Ljuboviji.
Vjerovatno je postojao dogovor da se ne osnivaju istovjetne srednje skole, pa je tako npr u Srebrenici bila elektrotehnicka, hemijska, rudarska, turisticko-ugostiteljska... u Bratuncu gradjevinska, masinska, saobracajna...u Ljuboviji gimnazija, upravna itd
Danas i u Srebrenici i u Bratuncu imamo npr elektrotehnicku. Vise se o tome ne vodi racuna
Svaka opstina mala drzava. Cak su se pojavili i fakulteti

Osim skola mladi su isli u nocne izlaske u sva tri ova mjesta. Prijateljstva i prve ljubavi nisu poznavale opstinske i republicke granice
Bilo je naravno i prepirki koje je mjesto bolje, ponekad i sukoba.
Jednom je moj brat otisao s prijateljima u Ljuboviju i u disku je izbio neki problem. Valjda se neko potukao.
Milicija u Ljuboviji je naravno trazila krivca u onim koji su dosli sa strane. Priveli su grupu bratuncana i stali ih ispitivati.
KO JE OD VAS KRIVAC?, drecao je neki milicionercic
Ja sam krivac, odgovorio je pokunjeno jedan momak, ali nisam kriv
Naime njegovo prezime je bilo Krivac

Kako se nas projekat useljenja u kucu poklopio s vrhuncem ekonomske krize i inflacijom, zaradjene pare, dok bi legle na racun vec bi bile obezvrijedjene i otac je uletio u crveno na svom bankovnom racunu.
Tad su u modi bili cekovi. Oni su putovali sporo, ponekad par mjeseci dok bi u vasoj banci evidentirali da ste nesto potrosili.
On bi pred kraj mjeseca sjeo i preznojavajuci se racunao kakvo je stanje na racunu.
Postojala je mogucnost da nekom trgovce date cek a on vama pare i da ga zamolite da ga ne salje odmah u banku

Druga, jednostavnija bila je da sjedete u autobus ili auti i pravac u Ljuboviju
Otac, posto nije volio nikog da moljaka odabrao bi obicno ovu drugu i tamo u banci podigao para na cekove koje je popunio
Te pare bi po povratku u Bratunac uplatio u lokalnoj filijali Privredne banke Sarajevo
Odahnuo je kad bi prezivio te provjere racuna u banci.
Jedva je cekao da se tog rijesi i nakon nekoliko mjeseci uspio je se izvuci iz minusa
Bio je nakon toga drugi covjek. Puno smireniji
Tako su radili skoro svi. Male migracije ljudi u minusu kojima je republicka granica i spori sistem bankarstva predstavljao spas.
Mislili smo da varamo drzavu. U stvari ona je varala nas takmiceci se s juznoamerickim diktatorskim rezimima u velicini inflacije, obezvrijedjivanjem novca koji je nemilice stampala.
Mi smo imali nesto para u njemackim markama koje su mogle zakrpiti tu rupu u racunu ali ih nije bilo moguce podici iz banke, tj bilo je moguce ali samo protuvrijednost u dinarima po zvanicnom kursu koji je bio neuporedivo nize od realnog.
Mogu samo pretpostaviti kako su se osjecali opljackani ljudi kojima su na taj nacin godine rada otisla u vjetar.

Ja sam pare od svog dzeparca stavljao u neku kutiju. Ponekad bi htio nesto sebi kupiti pa bih se bacio na stednju, preskacuci kupovine poneke uzine.
Kad bih pogledao u kutijicu bila je prepuna papirnih novcanica.
Naizgled lijep prizor samo sto je vrijednost stvarna bila mizerna
I tako bi dok drzavni premijer Ante Markovic ne izadje za govornicu savezne skupstine i nasmijan pokaza novi dinar.
Vjerovatno je to bio zadnji osmjeh upucen svima od Triglava do Djevdjelije upucen iz te zgrade

Na slici, bosanskom stranom pored Drine pruzio se put, koji spaja naselja pored rijeke s centrom Bratunca.
Koristili su ga nekad bratuncani da isprobavaju snage svojih autica - posto je taj put u duzini od nekoliko kilometara bez ikakvih krivina.
Sad je to malo teze, posto jos uvijek stoji onaj asfalt iz mog djetinjstva kojeg je zub vremena pofino nagrizao
Tacno preko puta Ljubovije, 3 kilometra udaljena od centra Bratunca, je muslimansko selo Voljavica.
U Voljavici je zivjela moja tetka pa bi mi cesto nocu isli na porodicna sijela.
Kad bi se vracali cesta bi bila pusta. Amidza H. bi uzeo Emira i stavio ga sebi u krilo. Dozvolio bi mu, na negodovanje nene i mame, da drzi pomalo volan. On je to s odusevljenje prihvatao
Pocetkom rata, narod koji je zivjeo pored Drine, povlacio se ka brdima, a onda dalje ka Srebrenici
U jesen i zimu 92, dok se desne strane ove tanke plave linije, u Ljuboviji normalno zivjelo, u poljima s druge strane odvijala se surova borba za prezivljavanje
Svake noci, muskarci, zene, djeca polazili su iz Srebrenice ka svojim selima da beru kukuruz koje je iako neobradjivan, uspio dati nesto prinosa. Morali su da se provuku kroz srpske linije, minska polja
Dosli bi do Drine. Brali zaledjene plodove a onda nazad. Nisu smjeli da ulaze u svoje kuce bojeci se mina
Mnogi su stradali u toj bici u koju su isli naoruzani samo vrecom.
Krajem 92, u decembru cini mi se, bila je akcija snaga iz Srebrenice u kojoj je zauzet taj kraj. Jedan mladic mi je pricao da su se nocu provukli kroz srpsku liniju i rasporedili po kucama, cekajuci pocetak napada. On je sve vrijeme hodajuci po kuci gazio po necemu. Mislio je da su to grane.
Ujutro kad se razdanilo shvatio je da je hodao po ljudskim skeletima.

Slika na pocetku posta, na desnoj strani prekida se bas na mjestu gdje je most na Drini, koji povezuje Srbiju i Bosnu. Na sljedecoj slici vidi se ravnica pored Drine i most u daljini.
Slika nije bas najjasnija, uglavnom smjesten je odmah ispod kamenoloma.

Ove ravnice su Ade. Zbog straha od poplava taj dio nije naseljen. Uglavnom se koristi kao poljoprivredno zemljiste.
1985 god poslali su iz svake opstine po par ucenika na Ozren kod Tuzle. Proveli smo deset dana u odmaralistu Crvenog krsta slusajuci predavanja o stetnosti alkohola, droge i pusenja. Nakon toga setnje po Ozrenu, igranje kosarke fudbala. Bilo je super. Na kraju rastanak na platou stadiona Tusanj, sa suzama jer smo bili svjesni da se vise nikad necemo sresti.
Opstina Bratunac je poslala jednog svog sluzbenika da nas autom vrati nazad kuci.
On je bio pilot amater.
Usput smo svratili do aerodroma Dubrave kod Tuzle, gdje se on sreo s nekim prijateljima. Pricao nam je u povratku, kako je u Bratuncu, na lokaciji ovih Ada zelio da se osnuje sportski aerodrom ali da su njegovu ideju ismijali, proglasili ga cudakom.
Ono sto nije uspjelo ovom zaljubljeniku u avijaciju poslo je za rukom nekim drugim
U Bratuncu je preko noci osvanuo aerodrom 1992 god.
S njega su polijetali preradjeni sportski i poljoprivredni avioni koji su bombardovali Srebrenicu. O toj avijaciji kojom su pilotirale tajne sluzbe Srbije pisao je beogradski magazin VREME
http://www.vreme.com/cms/view.php?print=yes&id=337398 Sad su tu opet samo njive.
Otac se jednom prilikom nasao na ulici u Srebrenici kad je naisao avion i ispustio bombu. Mati i Emir mislili su da je poginuo, posto je eksplozija bila strasna. Srecom uspio se nekako skloniti.

Ovaj devastirani objekat, kojeg bucmasti turisti znatizeljno slikavaju ko neko cudo, je stara zgrada srednje skole u Srebrenici. Pogodjena je bombom iz tih aviona.
Sve doskora je ovako izgledala. Prve dvije godine srednje skole proveo sam u njoj. Kasnije je izgradjena nova zgrada.
Mnoge skolske fotografije su zabiljezene na tih nekoliko stepenika, koji sad tako avetinjski izgledaju
Citao sam negdje da bi trebala da se konacno renovira. U njoj ce biti smjestena odjeljenja nekih fakulteta

Evo i mosta na Drini.
I prije rata mi je djelovao hladno, odbojno. Ne znam je li do samog projekta, depresivnog rasplozenja arhitekte koji je presao i na njegov rad ili neceg drugog

Cudno je sada vidjeti na njemu granicni prelaz i carinike.
Izgradjen 1927, po istom modelu kao i mostovi na Drini kod Zvornika (LINK) i Bajine Baste (LINK).
Vidio je dva rata i da moze svjedociti svasta bi se moglo cuti od njega
Njegovo vrijeme je isteklo i prave se planovi za gradnju novog, snaznijeg.
Dali ce novi biti gradjen na mjestu ovog starog ili na nekoj novoj lokaciji nije mi poznato
Neki jos uvijek zive u naivnom uvjerenju da bi nesto drugacije bilo da je most srusen 92, zaboravljajuci da je JNA nekoliko godina pred rat pored njega, dok smo se mi kupali, uredjivala i betonirala prilaze Drini - u slucaju potrebe pontonski most bi nikao za tili cas.
A kako ga je lako zaobici pokazivali su u prvim godinama nakon rata sverceri koji su uz pomoc skela, dok se granicna sluzba nije malo organizovala, prevozili kamione, uglavnom natovarene stokom, nocu preko Drine.
Odatle drumom do mesnica Sarajeva, Tuzle gdje se prodavalo kao Made in Bosnia
Teski kamioni ovaj most vise ne mogu prelaziti ali ga ponovno koriste ljudi koji putuju iz jedne u drugu drzavu
Preko mosta carinici dozvoljavaju da se dnevno preveze jedna ovca bez carine, pa ljudi iz Bosne idu petkom, kad je stocna pijaca u Ljuboviji, jedina u ovom kraju
To postane posebno aktuelno pred Bajram.
Zivot je pun paradoksa, pa tako sad iz te iste Srbije odakle je 1991, 1992 stizalo oruzje, vojne i paravojne formacije i prica o islamskom fundamentalizmu, sad stizu ovnovi koje neki kolju kao kurban-zrtvu za svoje i duse svojih ubijenih.
Za mostove se obicno kaze da spajaju ljude i da su simbol neceg lijepog - ovaj nas je imao i neke druge uloge.
Znam da nije do njeg, al iskreno, nije mi bas drag.
Puno toga dobrog donio je nasem kraju, u neku ruku i jedan od simbola ali bi i onih drugih momenata koji lijepo sjecanje na njeg u trenu izbrisase.

So

2011-12-01T07:34:00.001+01:00

15.12.2009.

Često ljudi potcjenjuju važnost stvari koju su nam svakodnevno nadohvat ruke. Jedna od njih je so.
1992. godina. Mjeseci rata prolaze. Desetine hiljada očajnika zbijeni na mali prostor.
Hrane sve manje. Mnogima najteže pada nedostatak soli. Ne može neslano da se jede - zapisao je moj otac.
Pronaći bilo kakav njen izvor postalo je opsesija.
Na nekoliko mjesta nalazila su se skladišta soli za posipanje puteva koja je bila pomješana s šljakom
To je bio jedini mogući izvor. A doći do njega nije bilo moguće.
Jedan očev poznanik imao je kamion i jednom prilikom krenuo je do mjesta gdje je se nalazila ta so. Njegova mati je zamolila mog oca da ide s njim, nešto ranije poginuo mu je otac, pa je htjela da bar neko poznat bude s njim
Kamion je bio pun putnika. Cijena karte bio je procenat od toga što se uspije prikupiti
Čekali su da se okonča borba koja se vodila za jedno brdo.
Pobjeda u njoj omogučila bi još koju sedmicu preživljavanja
Puške su utihnule što je bio znak da je put do soli najzad slobodan
Otac je tom prilikom uspio obezbjediti vreću soli za posipanje puteva

Da bi se mogla koristiti u ishrani morala se odvojiti šljaka. Mati je otišla kod komšija i od njih čula recept za odvajanje soli
Nasuli bio nešto te mješavine u tepsiju, pošto nisu imali većih šerpi i mješali, čekali da se so istopi a šljaka, i druge prljavštine bi se taložile na dnu
Voda sa istopljenom soli bi se tad pažljivo istresla u drugi sud i tako nekoliko puta dok se ne bi iščistila Što je voda bila čistija to bi i so koja se dobija bila bijelja
Slana voda bi se tad stavila na šporet i lagano zagrijavala, isparavanjem vode na dnu suda ostajala bi bijela čista so
Pošto nisu imali brasna, so koju su dobili razmjenili su s komšijama u zgradi za brašno. 1 kg soli 5 kg brašna.
Nakon što su ostavili sebi par kilograma, dali rodjacima koji nisu imali, ostalo im je još soli za razmjenu Mati, koja je bila vješta u reklamiranju svojih prozivoda je saznala, da neki koji po selima od seljaka uzimaju dio za hrane za vojsku imaju brašna.
Pitala je tu ženu da li pristaje na trampu: so za brašno
Odnijela im je desetak kg soli i za to dobila vreću brašna
Emir je odnio brašno u stan.
Sve se to dešavalo krajem 1992 godine.
Kasnije jedini izvor soli kao uostalom i većine drugih namirinica bili su škrti konvoji humanitarne pomoći i šverc pojedinaca sa srbima
U početku, s dolaskom humanitarnih organizacija problemi sa solju nisu bili toliko izraženi ali kasnije su srbi ponovno počeli da koriste so kao oružje, dozvoljavajući minimalnim količinama ove namirinice da ulazi u grad

Survivor

2011-12-01T07:33:00.001+01:00

15.12.2009.

Neme soli, kvasca, praška za pecivo, sode bikarobone i sl
Kako napraviti hljeb a da ne bude bljutav i tvrd kao kamen?
Neko je u Srebrenici otkrio da se u ručnim aparatima za gašenje požara nalazi soda bikarobona i čim su prvi hljebovi spravljeni na taj način prošli bez posljedica po zdravlje onih koji su ih degustirali, ta vijest se munjevito proširila i aparati odmah nestali sa stubišta i drugih kutaka na kojim su skupljali prašinu godinama.
Nisu dočekali da gase požare ali su dobili još značajniju ulogu, dali su malo ukusa hljebu koji se pravio
Moji nisu uspjeli doći do dragocjenog aparata ali im je neko dao u kesici upakovane sode bikarbone izvadjene iz njega
Sem praha sode ti aparati kako pročitah na jednoj stranici (LINK) u manjoj mjeri sadrže i neke druge sastojke koji spriječavaju upijanje vlage te navodno nisu štetni - iako čisto sumnjam da je konstruktorima tih sprava palo na pamet da testiraju uticaj hljeba napravljenog od praha izvađenog iz njih, na zdravlje ljudi.
Ovaj čarobni prah moj brat je koristio i za pranje kose. Utrljao bi sodu i isprao

Nije baš Johnson & Johnson ali može pomoći

Džemila iz Sućeske

2011-12-01T07:31:00.001+01:00

09.12.2009.

Ovo su fotografije sela Sućeska, 15-tak kilometara udaljenog od centra Srebrenice.
U selu Sućeska, nakon što se udala, živjela je Džemila, moja rodica s majčine strane.
Džemila je rodom iz bratunačkog naselja Suha, koje se rasprostrlo na istoimenom brdu koje se uzdiže iznad grada.
Svakog petka, kad je bio pijačni dan, dolazila bi u svoj rodni Bratunac i donosila pletene čarape koje je prodavala na pijaci
Kad je njen sin Ramo trebao da se zaposli došla je kod nas i zamolila mog oca da mu pomogne da dobije posao u firmi Radnik

Kasnije smo upoznali i Ramu, bio je čestit, miran čovjek. Jednom nas je u svom plavom fići vozio u Sućesku na neki teferić.
Bilo je to podavno i samo poneka slika se sačuvala u sjećanjima.

Mati ju je često pominjala u pismima iz Srebrenice. Otišla bi tokom ljeta, jeseni kad povrće prispije jednom mjesečno u Sućesku, noćila kod nje. Džemila bi joj kad je imala dala ponešto a kako je mati šila upoznavala ju je i s potencijalnim mušterijama.
Tako da bi mama svaki put se iz Sućeske vraćala punih torbi.
Nakon pada Srebrenice nestao je Džemilin sin Ramo, unuk, dva zeta, jedan zet je ranije poginuo

Te tragedije su se nadovezale na ono što je se dogodilo s početkom rata Džemilinoj familiji.
U maju 92 u Suhoj su ubijene Džemiline dvije sestre, brat, rodjaci. Njih dvadesetak, uglavnom starijih ljudi i djece nagurali su u jednu kuću i nakon što su ih pobili kuću su zapalili.
Nakon rata dolazili su predstavnici komisije za traženje nestalih i u nekoliko kesica potrpali djeliće kosti koje su uspjeli pronaći među pepelom.

Među prvim povratnicima Džemila se vratila u svoje selo. Nešto ju je vuklo i nije htjela da boravi kod sina i kćerki. Ipak nakon par godina se razboljela i nije više mogla bez tuđe njege. Zadnjih nekoliko godina provela je uglavnom vezana za krevet.
Bila je vrijedna, požrtvovna, darežljiva, smirena, stidna - kad bi pričala s nekim izbjegavala je da gleda direktno u oči. Oborila bi pogled i govorila.
Jedna od najplemenitijih osoba koje sam imao prilike upoznati
Noćas je Džemila umrla je u 79 godini života
Iza nje je ostao sin, kćerke, 17 unučadi, praunučad.
Sutra je čeka posljednje putovanje do sela Sućeska, gdje će biti ukopana među svojim bližnjim.
Hvala ti za sve Džemila.
Molim Allaha da tvojoj duši podari svako dobro a tvojoj porodici sabur

Djeca "Srebrenice"

2011-12-01T06:59:00.001+01:00

05.12.2009.

Adis je s porodicom 1992. god protjeran iz Bratunca. Sad živi s majkom i bratom u Rakovici kod Sarajeva. Prije tri godine od bolesti srca umro mu je jedan brat.
Otac mu je ubijen u julu 95-te, nakon pada Srebrenice

Kao dvogodišnjak Alen je preživio je napad na Novu Kasabu i bježanje prema Srebrenici, a kao četverogodišnjak Potočare i sve što se vezalo za 11. juli 1995. godine.
Nakon rata njegova porodica vratila se u svoje mjesto.

Danas se obojica bore za život

Alen Hadžić
http://www.facebook.com/group.php?v=wall&ref=nf&gid=187256031708

Adis Junuzović
http://www.pomozi-mi.com/

Pomozimo im da prežive mir

Srebreničani!?

2011-12-01T06:57:00.001+01:00

Mnogi ljudi koji govore o ovoj temi, koriste termine Srebrenica i Srebreničani, nadam se uglavnom u simboličnom značenju Jedini na taj način je moguće govoriti, jer ubijeni su bili predratni stanovnici opština: Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Milići, Zvornik, Rogatica itd.
Samo Bratunčana bilo je 12 000 u Srebrenici. Ubijeno ih je oko 2000 u julu 95-te LINK
Vlaseničana i Zvorničana ubijeno po pet stotina jula 95-te itd
Srebreničani postadoše ne svojom voljom, tražeći spas, još jedan dan života, koji je osuđen na kraj u planovima silnika još 92.
Ubistva su vršena, ako govorimo samo o danima jula 95-te, na područjima opština: Srebrenica, Bratunac , Vlasenica, Milići, Zvornik itd
Ukopavani su u masovne grobnice te rasijavani nakon toga u sekundarne masovne grobnice u svim navedenim opštinama: Srebrenica (grobnice Zeleni Jadar, Zalazje), Milići (Nova Kasaba), Bratunac (Glogova, Kamenica, Blječeva), Zvornik (Liplje, Kamenica, Petkovci, Kozluk itd) Potiču s područja čitavog srednjeg Podrinja
Ubijani su na području čitavog Srednjeg Podrinja
Ukopavani na podrucju čitavog Srednjeg Podrinja
Lov na njih trajao je od aprila 92 do ljeta 95-te

I nakon svega, čujemo od pojedinaca, koji se, lašteći fotelje u koje su zasjeli, hvališu, kako je eto Haški sud utvrdio da se genocid desio isključivo u nekoliko dana jula, na jednom uskom ograničenom prostoru - opštini Srebrenica, nad određenom grupom ljudi -stanovnika tog mjesta: Srebreničanima. Jedan mali, skromni lokalni genocid?! LINK

Hajd njega čovjek još nekako može razumjeti. Našao se u bespuću političkih ambicija i grabi što se ugrabiti može, bez ikakvih skrupula.
Ali bošnjački političari, noninari, aktivisti, čak i oni iz Srebrenice često zaboravljaju da pomenu sapatnike iz opština iz okruženja. Kao da smo postali jednim drugima konkurencija ko će dobiti više od ono malo pomoći što se iz kandži mafije uspije stići do Podrinja
Ove godine u Potočarima, na dženazi samo sam od jednog stranog diplomate čuo da je nabrojao sve ove opštine, kao mjesta odakle potiču ubijeni

Posvećeno žrtvama genocida u Srebrenici

2011-12-01T06:54:00.001+01:00

03.12.2009.

Nakon što su iščezle nade da ima preživjelih, a one znaju jako, jako dugo tinjati (možda ih i sad ima), čovjek se pita:
Šta dalje?
Kako održati sjećanje?
Boriti se za pravdu?
Tragati?
Reči: Tu sam. Neko je ostao iza
Ima neko ko nije zaboravio
Ko se bori, onako kako zna
Žene sa slike, izvezle su jastučiće s imenima i svakog jedanestog u mjesecu se okupljaju u Tuzli.
Nema tu puno riječi
Tiha povorka koja prodje kroz grad i zaustavi se na trgu u starom gradu.
Naprave vezeni krug oko stare česme, odćute svoje minute i krenu dalje
- do novog mjeseca i nove šetnje
U vogoščanskoj džamiji se okupe one koji žive na području Sarajeva i prouče molitvu
Tu dodje i moja majka, kad je u mogučnosti
Ta molitva je koliko za ubijene toliko i za preživjele
Molitva za milost prema njima, pravdu, snagu, strpljenje, za mir
Kolektivna psihoterapija koja pomaže bolje nego bilo šta drugo
Susret s onima koji prolaze kroz isto iskušenje daje snagu, podsjeća da nismo sami, da ima onih koji razumiju naše tišine, poglede zagledane u daljine

Ovi moji, svako pismo iz Srebrenice, koje su mi slali, završavali su s: Piši Samire
I kad su njihova pisma i rječi o njima prestale stizati, to njihovo: "Piši", mi je odjekivalo kao neka naredba, uputa
Ne način da pomognem njima, jer njima moja pomoć više nije potrebna
To pisanje postalo je način da pomognem sebi
I evo, pišem
Nemam ambicije da bilo koga ubjeđujem u bilo što. Vjerujte u što hoćete. MIšljenja su već odavno formirana a na njih su životne činjenice izgleda najmanje utjecale.
Često mi dođe i da obrišem i ovaj blog, da ne čitam rasprave razasute na sve strane prepune laži, mržnje, gluposti
Onda se sjetim njih i sklonim miš s dugmeta delete

Kad gledam ove majke, sestre, počev od moje pa dalje, prvo što pomislim, što vidim na njihovim licima, u pokretima tijela je bol, praznina ali to nije jedino s druge strane one odišu smirenošću, odlučnošću, hrabrošću - te emocije kompenziraju jedne druge i daju snagu za korak naprijed
Nije čudo što su upravo žene bile te, koje su unatoč prijetnjama, kamenovanjima, ubistvima bile prve koje su započele prije desetak godina povratak u zavičaj
Jedna od njih prepričala je mami, kako je izgledao njen prvi dolazak kući nakon rata
Što si došla ovdje!?
Ovo je moja kuća!
Napao ju je čovjek koji je u njoj tad stanovao
Koliko vidim tvoje ime nije Ibiš, ona mu je smireno odgovorila

U Podrinje se moglo otići autobusom UNHCR-a koji je išao jednom sedmično. Odeš, provrtiš se malo, isti dan nazad jer ključeve od svojih kuća još uvijek nismo imali.
Katkad je autobus bio poluprazan.
Mati bi nekad sama izašla na stanici u Bratuncu. Gledali su je ko vanzemaljca.
Jednom je jedan za njom vikao: "Što si došla ovdje. Ovo je srpska zemlja"
Sa ljudima koji su stanovali u našoj kući nismo imali problema. Dopuštali su da obidjemo, u vrijeme dok nam još uvijek nije bio omogućen povrat imovine. Kasnije, kad im je iscurilo vrijeme boravka, otišli su svojim putem
Osim tog galamđije na ulici, nismo imali nekih drugih ozbiljnijih provokacija
Nisu ni srbi koji su se vraćali imali lagodan put. U Vogošći je prva grupa koja je došla na razgovor u zgradu opštine bila blokirana satima u zgradi od strane mase, koja je opet strahovala da će njihovim povratkom ostati bez mjesta stanovanja
Sad je puno lakše otići. Navikli se i mi i oni.
Nismo više vanzemaljci. Svako se o sebi zabavio

Slika a i naslov posta preuzeti su sa foruma stranice Tuzlarije, koja ima vjerovatno najveću arhivu vijesti i fotografija u okviru forumske teme:
"Posvećeno žrtvama genocida u Srebrenici"
http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/forum/viewtopic.php?TopicID=3566&MsgID=901831#901831

Knjiga

2011-12-01T06:53:00.001+01:00

Dan Republike & Bajram

2011-12-01T06:49:00.001+01:00

26.11.2009.

Najjednostavniji način računanja vremena je praćenja faza mjeseca. Tu metodu su koristile mnoge civilizacije.
Vremenom, s razvojem astronomije u širu upotrebu je ušao solarni - sunčev kalendar
Jedini čisto lunarni kalendar, koji i danas u širokoj upotrebi je onaj koji koriste muslimani (link)
Kako godina računata na taj način traje 10 dana manje, svi muslimanski blagdani se pomjeraju svake godine deset dana unazad
Ove sedmice u istoj sedmici su Dan državnosti BiH i Kurban Bajram
Zadnji put to se desilo kad sam bio prvi razred osnovne škole.

Učiteljica Ljubica, koju skoro niko nije znao po imenu već po nadimku Buba, mene i još dvoje učenika pošalje da se javimo u susjednu učionicu učiteljici Mari koja je vodila mali hor
Približavao se Dan Republike, pionirska zakletva i hor u kojem su bili učenici od prvog do četvrtog razreda se pripremao za nastup
Klupe su bile pomaknute u stranu i djeca su poredana u par redova, stajala ispred zelene školske table dok je Mara sjedila na stolici držeći svoju harmoniku
Nas novopridošle, učiteljica odoka procjeni, pa nas uklopi među ostale, da ne bi štrčali po visini
I ponovno počnu vježbe koje smo mi prekinuli svojim upadom
Nismo dobili tekst pjesama, niti sam ih znao od ranije pa sam osluškivao šta drugi pjevaju i pokušavao se pomalo uključiti
Približavao se Bajram, ja već pomalo zamišljam slatkiše koje će mati praviti a evo potrefilo se ide i Dan republike, priredba, nagradni sokići, par dana bez škole
Super
Djeca pjevaju, učiteljica svira i valja i meni pjevati
Ma tekst mi, kako sam ga ja malo razaznao izmedju zvukova harmonike koja je pravila najveću larmu u učionici, skroz čudan
Al šta ćeš valjda znaju ti što su pisali
Ionako mi ni ostatak pjesme nije bio jasan
Danas bi takve pjesme, pune fraza, krvi, patnje bile bi pod oznakom: Roditeljska pažnja, nije preporučljivo mlađoj publici
U ono doba je to bilo normalno
Nakon izvjesnog vremena glume i otvaranja usta, malo pomalo i ja počnem pjevati

Mati se u to vrijeme pomalo učila šiti i odabrala mene i brata kao pokusne kuniće za eksperimentisanje
Kupi ona plavo platno za pantolone i ode našem rodjaku šnajderu da joj samo skroji a ona će sašiti
I on njoj išara kroj kredom po platnu
Mama dodje kući izreže na komade i pokuša sašiti
Kako god okrene ne može, ne ispadne lijepo. Nakon par dana mučenja, naljuti se i ode u robnu kuću i kupi mi plave pantolone, bijelu košulju
I dodje dan republike.
Odem u školu paradno obućen. Iz škole s učiteljicom Marom pravac kino sala
Udjemo iza zastora i čekamo naš red za nastup
Podjele nam nam kapice i crvene marame
I poče priredba
Puna sala roditelja i djece
Dođe nakon recitacija i govora red i na nas da pjevamo
Poredamo se po sceni, onako kako nam je učiteljica naredila i počne nastup
Izveli smo nekoliko pjesama
U opštoj galami niko nije primjetio da prilikom izvodjenja jedne pjesme, jedan glasić pjeva nešto drugačiji tekst
Umjesto Šume, šume najljepša vam hvala
Ja sam zadovoljan što sam naučio tekst na sav glas pjevao
Šume, šume najljepša baklava

Tek par godina kasnije, kad sam vidjeo tekst pjesme, otkrio sam da nikakvih baklava u njoj nema. Nakon priredbe, prošetamo nazad do škole U razred školski domar donese gajbu sokića. Učiteljica nam je nešto pričala ozbiljnim tonom, kao da smo uradili nešto jako važno.
Zadržali smo se jako kratko u školi.
Vratim se kući a tamo me čekaju prave baklave. Porodica se iskupila.

I eto jučer je bio 25 novembar, po zakonu koji važi, jer nije donešen drugi, dan državnosti BiH
Uskoro će i Bajram s baklavama, pa nakon njega i 29 novembar, dan one druge veće republike koja više ne postoji

I ko kaže da naša Bosna nije država
Jest država itekako
Razvlače je desno-lijevo, gore-dolje, iznutra-spolja a ona nas, iako bi mnogi željeli da se otmu tom zagrljaju, drži kako drži

Prava država

A sutra se moja djeca zasladjuju najljepšim baklavama.
Svim koji ga obiljažavaju: Bajram Mubarek Olsun

http://www.youtube.com/watch?v=XUlMVu9uJF4

Ovo im je trenutno omiljena pjesma

Nevidljivi bosanski zid

2011-12-01T06:47:00.001+01:00

16.11.2009.

Stojim pored prozora sobe u kojoj sam proveo dane svog odrastanja.
Gradac, malo očerupan od šumokradica, ali ipak Gradac i dalje služi kao skrovište suncu na put do novog jutra
Lagano tonjenje njegova svjetla, daje snagu drugoj svjetiljci, do malo prije neprimjetnoj
Mjesečina obasjava avlije. Ispred moje kuće se nalazi veliki orah, kojeg je đedo posadio.
Često sam se na njega penjao testirajući granice hrabrosti i snage. Skoro na samom vrhu nalazila se jedna velika poprečna grana. Popeo bih se gore, gdje niko osim mene nije zalazio.

Orah je sve ovo vrijeme dok mene nije bilo tu rastao i rastao
Grane su se raširile. I njemu treba jedno šišanje, inače će se urušiti od sopstvene težine
Listovi šušte, zatalasani toplim ljetnim povjetarcem
Ta melodija dobro poznata, mi je tako nedostajala. Opuštam se dok me zvuk djetinjstva miluje
Gledam dalje. Okićene plodovima, voćke posadjene rukama nekdašnjih komšija svjetlucaju u mraku
Svjetla iz kuća škilje u noć
Ipak je hladna svjetlost mjeseca ona koja dominira
Po livadama, horovi zrikavaca se nadmeću ko će proizvesti više larme
Oni su najbučniji u ovoj noći.
Drugih zvukova skoro pa i nema.
Mirno, kao i prije 20, 30 godina.
Šta je uopšte grad? Šta je komšiluk? Šta je dom?
- razmišljam dok posmatram nešto što liči na ono od prije, ali nije to.
Izgleda kao ptica kojoj je oduzeta moć pjevanja
Za nove stanovnike ovo mjesto i ovi trenuci su izvor nekih budućih nostalgija ali za moje oči ovaj kraj je suho korito kroz koje ne teče više bistra voda
Ljudi
Ljudi su ti koji su dom, koji su komšiluk, koji su grad
Zgrade, priroda sve je to sam cvijetni aranzman koji krasi naše odnose
Bez ljudi umiru i duša doma, ulice, grada
Ostaje prazna ljuštura
Novi ljudi koji dolaze, unose sa sobom ponovno toplinu u dimnjake kuća koje su nekad pripadale drugim domaćinima
Ali to je nešto što ne prepoznajem.
Neki novi duh.

Prije nekoliko godina sve mi je ovo izgledalo jako daleko
I kuća i ovaj pogled i ovi zvukovi
Sad sam tu.
Živost svemu daju djeca. Njima, koji tek memorišu prve slike života, film počinje iz početka
Oni se raduju svemu. Neopterećeni galame, pjevaju, veselo dižu ruke u zrak
Njihova graja i kod mene stvara nove slike koje se uglavljuju u stari okvir
Komšije. Komšije su uglavnom tu. Idu za svojim poslovima. Jave se
Zovu na kafu
Prošlost izgleda kao neka noćna mora
Kao da se sve usnilo
O noćnoj mori se iz ovih ili onih razloga ne priča.
U srednjoj, profesor srpskohrvatskog jezika mi je dao jedinicu iz pismenog sastava jer sam na temu Osjećam potrebu da kažem a ćutim, napisao samo par rečenica i tako predao rad.
Nakon rata, on koji je nas tjerao da govorimo, na pitanje novinara, šta misli o zločinima počinjenim tokom rata, kaže: To što je se dogodilo je strašno. O tome ni skim ne razgovaram, Ne bih pričao na glas čak ni da sam sam u šumi.
Element straha od javnog govora o prošlosti nije zanamariv. 1997 Bratunac je bio izlijepljen plakatima u kojim se prijetilo svim onim koji suradjuju s strancima tj okupatorima, kako ih nazvaše, primaju ih u domove isl LINK
To ćutanje izgleda nije samo naša specijalnost. Prošle godine u Sloveniji u rudniku Barbara pored Laškog je otkrivena grobnica ubijenih nakon drugog svjetskog rata. Novinari su pokušali da saznaju nešto više od mještana ali nisu mogli da nađu raspoložene za priču iako je od tog događaja proteklo 60 godina. "Vjerujte mi, i danas se bojim da bi mi se netko mogao osvetiti za ovo što govorim. Ljudi su ovdje oprezni, a to važi i za mene", rekla je za ljubljanski tjednik "Žurnal" pod uvjetom anonimnosti žena iz Teharja kod Celja

Ako je teško govoriti javno. Može se bar u uskom krugu. Mogu se dojaviti lokacije masovnih grobnica koje su ponekad usred naselja, kao ona u Suhoj kod Bratunca.
Ali i to je rijetkost
Zid uguran izmedju nas, iz kojeg je tekla krv je nepukao ali stoji i dalje
On je prepreka opuštenijim odnosima za koje možda više nemamo snage ni mi ni oni
Možda ih i ne želimo
Nekako i njima i nama je lakše ovako: učtivo, poslovno, formalno
Ne mogu reći da postoji savršen odnos ali postoji odnos - reče jedna od stanovnica Tegara, sela pored Drine, mladoj amerikanki koja je pokušala analizirati odnose izmedju stanovnika ovog mjesta
Ali i to je napredak. Veliki, ogroman u odnosu na vrijeme od prije samo desetak godina
Kao da čekamo da sudovi i zemaljski i nebeski odrade svoje da daju svakom od nas ocjene pa da onda krenemo dalje s onim koji su dobili prolaznu
Često se kaže da ima više istina. Govori se o potrebi stvaranje nekakve komisije za istinu i pomirenje na području BiH, koja bi eto utvrdila istinu
Pa šta sudovi rade nego utvrdjuju činjenice, tj istinu
Ako ne prihvaćamo činjenice sudova, koje ćemo to prihvatiti

Poneko ipak odstupa od tog pravila
Prije nekoliko godina, idem s majkom, kad se zaustavi auto.
Komšija se nudi da nas preveze do centra
Put je inače kratak, stotinjak metara, čudim se što je stao
U jednom periodu, stidio sam se sto sam Srbin, sta su monstrumi iz redova mog naroda radili po Bratuncu, počinje ničim izazvan
On je, uz još jednu osobu, koja mi se javila putem interneta, jedini iz mog nekdašnjeg svijeta koji je tom gestom rekao: Žao mi je

Osim starih komšija tu su i novi. S njima se nekako lakše može uspostavljati kontakt
Dolaze iz nekih drugih mahala i izmedju nas i njih nema tog tereta zajedničke prošlosti
Mati je obično tu. Provodi više vremena.
Nema nekih problema.
Život ko život. Ima ga i poslije smrti
On se uspostavlja često mnogo jednostavnije nego što se misli
Za njeg ne trebaju propagandi dnevnici, kongresi, huškanja potplaćenih i nepotplaćenih hulja
On je prirodno stanje covjeka.
On tjera nas koji djelimo ove krajeve da ponovno progovorimo. Da ponovno krenemo

Posmatram svog sina kako uživa u bezbrižnoj igri s dječakom iz komšiluka. Prave plan kako da uhvate macu. Možda nekad kad odrastu ove nove generacije smisle i plan kako da zajedničkim snagama sruše taj, već pomalo napukli, nevidljivi bosanski zid, ako njegove temelje, prije no što odrastu razdrma drveni čekić pravde.

***
Danas je 16. novembar Medjunarodni dan tolerancije
To je dan koji nas podsjeća na poštovanje i uvažavanje drugačijih od nas. Dan koji nas potiče na snošljivost prema drugima. Generalna Skupština Ujedinjenih nacija je 1996. godine pozvala zemlje članice da ustanove Dan tolerancije u sladu sa Deklaracijom o principima tolerancije, koja je potpisana od strane članica 16.11.1995. godine. UNESCO je proglašenjem međunarodnog dana tolerancije skrenuo pažnju na brojne međunarodne akte koji se tiču ljudskih prava, uključujući Konvenciju o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacija žena, rasne diskriminacije, kao i Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, te brojne druge.
____________________________
"Prica iz Tegara" Laurie Ball
http://www.mozaik.ba/download/tegare.pdf

E-novine su objavile i jedan post s mog bloga
http://www.e-novine.com/region/region-bosna/32109-Krivu-Drinu-koju-krase-klanci.html

Skale

2011-12-01T06:43:00.001+01:00

12.11.2009.

Odredjivanje DNK, tj identiteta nestale osobe, prema trenutno dostupnim metodama,
može se izvršiti od samo 10 grama pronađene kosti
Za mrvu pravde - odredjivanje identiteta i visine kazne za zločinca potrebne su tone papira svjedočanstava
Doći do jednog i drugog jednako teško

Rat il mir

2011-12-01T06:40:00.001+01:00

09.11.2009.

Gledam reklamu za novi film
Kataklizma. Muž zove suprugu i usplahirenim glasom joj govori da mora krenuti
Ali vlada je saopštila da nema mjesta panici, ona će
Kad vlada kaže da nema mjesta panici to znači: Bježi

Tuzla, 04. septembar 1991
Nakon predavanja otišao sam kod tetke
Dočekale su me vijesti da su u Bratuncu izbili neki problemi i da je sve blokirano
Nisam tačno znao šta se desilo
Telefonske veze nisu radile
Nebrojeno puta sam okretao broj ali nisam mogao dobiti vezu
Nakon sat - dva, konačno sam uspio
Majka se javila. Pitam je šta se to bilo
Ona utučenim glasom, kakav nikad ranije nisam čuo, kaže:
Nije dobro
Ubili su dvojicu muslimana

Uvečer sjedim ispred studentskog s prijateljicom iz srednje
Desetak nas iz mog razreda je krenulo put Tuzle
Bilo nas je i ovih i onih, ako je to neki podatak
Osjećali smo se izubljeno, odsječeni od svog svijeta
Gleda me zabrinuto i pita
Šta ćemo sad Samire
Nisam znao šta da joj odgovorim

Uvečer na vijestima se govori o Bratuncu.
Mene pitaju u studentskom domu ovi iz drugih mjesta kako je
Pokušavali smo to okretati na šalu, jer smo se plašili
A nekako čovjek misli da kad nešto kaže u šali da se neće desiti, i kažem nekom od drugova:
Moji su ostali tamo a mene poslali u Tuzlu da sačuvam gene, produžim vrstu.
Nije upalilo
Ono čega smo se bojali se ostvarilo

Proteklih sedmica opet neki neinformisani stranci slično ko i početkom 90-tih objavljuju da smo na ivici rata, dok se ovi domaći utrkuju da to negiraju
Daily Telegraph: BiH na ivici građanskog rata?
Cikotić: U BiH neće biti rata
Jeremić: Nije idealno, ali nece biti rata
Inzko: "Neće biti rata u BiH

Mala, ali značajna razlika, u odnosu na 90-te je da ovaj put i komšije govore da neće biti rata

Neko je na youtube postavio izvještaje iz Bratunca koji su u septembru 1991 objavljivani na tv stanicama

Tad su u naš kraj stigli članovi predsjedništva Bosne i Hercegovine Nikola Koljević i Ejub Ganić
Evo šta su oni govorili bratunčanima koji su uzvikivali: Hoćemo mir
Mir je trajao jos 19 mjeseci
Tad je održan još jedan, ovaj put, prisilni, miting na istom stadionu

http://www.youtube.com/watch?v=hxnuJ7UOebs

Ejup Ganić se obratio okupljenim na stadionu,
Vjerovatno je i moj brat Emir tad bio tu
Otac je sigurno radio - rijetko je taj pravio izostanke
Mati kuhala ručak
Ne mogu nikog da prepoznam na sminku
Iza ledja Ejupa Ganića se vidi kapija kroz koju su ljudi odvodjeni
do škole
Škola je blizu, 50-tak metara od stadiona
I ona se vidi u desnom ćošku u jednom trenu snimka
Minaret džamije, srušene u maju 92 je takodjer tu

IODINE & PLANSKA OKRUŽENJA

2011-12-01T06:37:00.001+01:00

02.11.2009.

Evlija Čelebija prije 350 godina o srebreničkim vodama:

Sredinom ove varoši (Srebrenice) teče mala voda koja se uliva u Drinu.
Ona je bijela, a zove se "sreb(rna) voda".
Ali to je neka prokleta voda. Izvire iz rudnika srebra.
Stanovnici ove varoši, pijući to vodu, večinom dobijaju na vratu gušu.
Ova guša se zove "guška" (=guša).
Ona izaziva razne bolesti i unakažava muškarce i žene.

Generali u prepiskama prije rata o srebreničkim vodama :

KOMANDA 17. KORPUSA
Broj 19/52-71
19. 03. 1992. god

-Informacija,

DOSTAVLJA:
GENERALŠTABU ORUŽANIH SNAGA SFRJ

Veza: Akt načelnika GŠ OS SFRJ, pov. br. 546. od 17. 03.1992. god.

Povodom postavljenog pitanja, u aktu kojim ste se obratili, izveštavam vas o sledećem:

Razrađivani program za planska okruženja civilnog nesrpskog stanovništva u podrinjskom slivu i odobreni BIO-131-S, kompletiran
Pristigli su nalazi vojnog stručnog naučnog tima koji je obavio ispitivanja i analizu pijačih voda i izvorišta podrinjskog sliva
Reč je o niskojodnim vodama, tako da izuzimanjem soli iz ishrane dolazi do niza poremečaja, tzv. endokrinih organa
A u psihološkom smislu lica doživljavaju konfuzije, labilnost, agresivnost i sklonost ka anarhiji uspaničenosti i podesnosti za psihološku manipulaciju
Analiza ističe posebno interesantnim u ovom pogledu region Srebrenica - Žepa
Rečene analize kao osnov razrađenog programa dostavljamo ponovo na vašu procenu za primenu, pošto je reč o BIO-programu
Po predmetnom dostavite zasebnu pisanu naredbu

Komandant general-major Milutin Kukanjac
http://www.youtube.com/watch?v=naP0PUyjIns

Pouke?

2011-12-01T00:53:00.001+01:00

31.10.2009.

Nedavno sam gledao dokumentarni film na kanalu Viasat History.
Šta god da se desi, kad malo bolje čovjek istraži, otkrije da uvijek ima neko ko je prošao slično ili puno gore, da nismo unikat.

Često su i razmišljanja ista
Napravljeni smo od iste japije, građe
Govor, odjeća, krajevi u kojima živimo mogu biti različiti
Ali ono unutra, ono što je bitno, je uglavnom isto

Gledam tog čovjeka, slušam njegovu priču i sjećam se onog o čemu sam razmišljao nakon rata
Onog instinkta koji se pretvorio u unutarnji vapaj, opsesiju: Porodica
Sačuvati ono što je od nje ostalo

Riječi s kojim je završio svoju priču bi mogle biti i moj odgovor na pitanje:
Ko sam ja?

Ako imaš porodicu sve se nastavlja
Pouka svega ovoga je čuvajte svoju porodicu
To je sve što imate i to je ono što vas tjera da nastavite dalje
Uvijek će biti nekog ko će nastaviti život iza vas
Nekog vama bliskog
Pa, šta mislim, Ko sam?
Ja sam karika u lancu jedne divne porodice i blagoslovljen sam

Sudnji dan

2011-12-01T00:50:00.001+01:00

28.10.2009.

Danas je u mom kraju tmurno
Vrijeme stenje, napinje se pa se i ja uvukao u svoju hižu
Ćutim
Sinoć su na tv govorili o sudu i školi
Sjetih se maja 92
U podrumu studentskog čekamo da prestanu s granatiranjem
Neka žena, koju nikad ranije nisam vidjeo priča okupljenim oko sebe tihim glasom o školi
Mojoj školi
Ja stojim po strani
U jednom trenu izgovara poznato ime
Prenem se
Nije moguće
Pa zar su i njega, pitam
Jesu
Njega, oca i brata

Sudbina moje generacije, bila je da naše odrastanje bude praćeno sve težom i težom situacijom u zemlji
Kad to traje godinama, čovjek vremenom otupi, strah preraste u tugu, depresiju
Ništa ne možeš učiniti a padaš sve niže i niže
U trenu kad sam čuo da je moj drug Nedžad ubijen, ja sam dodirnuo dno.
Niže od toga nije moglo
Sve ono čega smo se plašili počelo je da se ostvaruje i to u svom najgorem obliku
Nije moralo tako, iako nas danas planeri i njihovi dželati pokušavaju uvjeriti u suprotno
Doduše s njima onakvim kakvi su i nije

Upoznali smo se ne svojom voljom
Uostalom takva su uglavnom poznanstva
Mudri Tkalac iz nekog razloga šalje ljude da se njihove niti isprepletu s našim
I meni je poslao njega
Imao sam 7 godina i on se smjestio u klupu iza
S njim se nije moglo ne biti drug
On je bio tih godina zvijezda naseg razreda
Izuzetno inteligentan, vedar, mala dobrica
Čitao je savršeno tečno kad smo mi sricali prva slova
Kad je meni učiteljica dala 5 na kontrolnom iz matematike, okrenuo sam se i na njegovom listu ugledao 3 petice, za samo jedan rad.
Nije znala kako drugačije da ga nagradi
A on zbunjeno gleda u list

Mama, mama
Brat je pojeo moju domaću zadaću
Kako ce ti pojesti zadaću?
Pa fino
Nastavnica nam je iz domačinstva zadala da kod kuće napravimo puding
I on mi ga je pojeo
Pa je li bio dobar puding sine
Jeste, mama. Za peticu
Eto vidiš. Nemoj da brineš. Odlično si uradila zadaću

Tako je izgledao otprilike igrokaz, koji je zajedno s još dvije prijateljice iz razreda, izvodio pred mikrofonima Radio Sarajeva
Subotom ujutro je bio termin dječije emisije koja je govorila o gradovima
I jedne od subota, sjedio sam u kući slušajući na drugom programu radio Sarajeva, emisiju o našem Bratuncu

Bratunac, još uvijek mi odzvanja odlučni glas novinara, duboko uvjerenog da je istina ono što govori, Bratunac je ime koje je nekad značilo smrt
Bratunac je dobio ime po tome što je na tom mjestu nekad davno brat ubio brata
Danas ime Bratunac znači nesto sasvim drugo
Znači:
Bratstvo
Slogu
Ljubav

Brat da ubije brata
Sigurno su izmislili
Bratunac, naš Bratunac, ne može značiti smrt

U 4 razredu, pretrpana djacima, škola Vuk Karadzic, nas je poslala u susjednu Haćam Midhat, pošto nisu imali mjesta da smjeste naš razred

A tih godina se pričalo o katastrofi. Smaku svijeta
Planete su se u svojim putanjama približile jedna drugoj i na tv su se smjenjivale emisije s crnim predskazanjima
Odem u školu taj dan. Dan kad se trebao srušiti naš svijet
Ništa se ne dešava. Učiteljica Ljubica predaje ko i obično
Život teče
Na velikom odmoru izadjemo. Prošetamo ja i on do centra koji je stotinjak metara udaljen
Na novinama naslovne strane ispunjene pričama o sudnjem danu
Hoćemo li uzeti
Ubacim kroz prozorčić na kiosku novčić i kad sam uzimao, pogledam u njega i prstima zagrabim umjesto jednih, dvoje novine
Prodavačica nije ni obraćala pažnju
Ko će još krasti novine
Dam njemu jedne
To je prva i jedina stvar koju sam ukrao u životu
Smijali smo se
Ma kakav sudar planeta

Isli smo u istu srednju skolu. Ne više u isti razred. Ali tu negdje je on uvjek bio
Veseo, domišljat
Pokazivao nam je bežični mikrofon koji je napravio a pomoću kojeg možemo nasamariti profesore i s polja diktirati drugovima koji rade kontrolni
Elektronika ga je živo počela interesovati i nakon što je završio srednju, otvorio je mali servis za popravku tv aparata
Čuo sam te priče ali ga više nikad nisam vidjeo
Sve do slike prije nekoliko godina koju mi je poslao jedan naš sugradjanin

I danas idem. Tmuran dan. Nebo pritislo zemlju
Bratunac, to ime je nekad značilo: bratstvo, slogu, ljubav
A danas ...

Prolazim pored kioska
Naslagani redovi novina
Naslovne stranice ispunjene vijestima o prvom danu sudjenja jednom od najodgovornijih za smak našeg malog svijeta
O tome kako se nije pojavio.
17 godina mu nije bilo dovoljno da pripremi riječi u svoju odbranu
Da li da uzmem
Prilazim, kad na vrhu jednog reda novina on
Na naslovnoj strani
Gitara u rukama. Veseo
Nisam znao da svira gitaru
Možda i nije znao svirati. Možda ju je samo onako uzeo, da bude zanimljiv detalj na slici
I onaj njegov osmjeh.
Uzimam novine s kojih mi se smije iz zagrljaja majke, koja pred dalekim sudom, čvrsto drži uramljenu njegovu i bratovu sliku

Za neke druge sokake, čaršije običan datum u kalendaru. Život teče
Za sjenu od moje, koja se nađe medju osam odabranih u BiH da svjedoči protiv zla našeg doba, otpočeo je još jedan ovozemaljski sudnji dan
___________________________________________
Slika1, Slika2

Neka druga pisma

2011-12-01T00:45:00.001+01:00

22.08.2009.

Jedni tamo, drugi ovamo - mnoge porodice su bile tokom rata rascjepkane
To je bila još jedna otežavajuća okolnost a opet s druge strane je bilo lakše
ako znaš da su tvoji na sigurnom
U takvoj atmosferi pisali smo pisma jedni drugima
Mati kaže da bi otac napisao, onda bi ona pročitala i ako bi šta bilo previše uznemirujuće rekla bi mu: "Ne valja. Piši ponovno."
I obratno bi slično i on njoj sugerisao, kad je ona pisala
Pišući pisma pazilo se da se ne uznemire svoji najbliži
Tek bi pisma pisana onim male dalje, daljim rodjacima ili inače onim za koje se mislilo da se neće uznemiriti bila otvorenija, direktnije se, koliko se moglo s obzirom na cenzuru, govorilo o onom sto se proživljava
Tražila se pomoć ili bi se jednostavno u tih nekoliko rečenica, koliko je bilo dozvoljeno, otvorila duša
Naišao sam na internetu na nekoliko takvih pisama, koja oslikavaju kakva je atmosfera vladala u Srebrenici

Merhaba ti R. s malo nade želio bih date ova poruka zatekne u svemu najboljem.
Ja kao i svi drugi bližnji zdravstveno se nekako držimo.
Pokusaću ti objasniti ovaj jedan dio mojih životarenja.
Preživljavam najteže trenutke mog života, života ravnog nuli.
Sve nudim samo da preživim.
Go, bos, gladan, psihički bolestan, rasturen kako god hoćes čekam neku bolju svijetliju budućnost.
Zar na pragu 21 vijeka u srcu evrope moze ovako nesto postojati.
Dokle će se mirno ovako posmatrati ponavljanje etiopije i palestine samo nedužni ljudi i sirotinja pati.
Amidžiću N. znaj da si srećan čovijek, imaš sve na dohvat ruke nepreživljavaš ove strahote sve ti je u rukama čak i sloboda koju mi plaćamo našem krvlju, dajemo poslednje što imamo a to su naši i životi naših najbližih.
Vi; vi tamo preko grane uzivate u tuđoj slobodi nepravilno ocijenjujete našu situaciju. Morate pokazati humanost, ti rođo imaš svoje najbližnje ovamo i svaka čast zadovoljni smo ali zauzvrat mi tebi pravimo mijesto u ovom paklu.
Rođo vjeruj naš cilj je vrlo težak, ovaj životni put i ovu školu ništa nemože platiti i zamijeniti.
Piši odmah rodjo
amidžić RR.

Srebrenica 14 02 1994.

***

"Merhaba amidžiću N.... kako si jesili dobro i zdravo,
mi smo svi "dobro i zdravo" a za drugo nemoj nida pitaš ni šta imamo ni šta želimo.
Mogu ti reći da smo u nadi za neko bolje sutra , ali je to vrlo daleko. Još nema nikakvih znakova.
Ako bog da pa ostanemo živi onda ćemo razmišljati o dobru i zlu.
Neznamo šta da ti pišemo uglavnom nije nam dobro,
sa tvojom se famelijemo dopisujemo ćujemo da su svi zivi i zdravi,
oni će mozda i izvući živu glavu ali za nas neznam imam neki ružan predosjećaj.
Daj bože da bude na hajr ali N. veliki sam pesimista.
Puno je nasek naroda na m..... ali o tome ne smijem ništa pisati.
Mi ti poručujemo dobro radi i čuvaj pare, ako ostanemo živi da nam ako bogda šta pomogneš jersmo ostali ko ptica na grani svaka pomoć koja dodje u ovom trenutku dobro bi došla ali N. toga je sve manje.
Dobili smo slike od tebe i vidimo da si dobro, eh blago tebi sto si sretan rođo i ne prolaziš kroz ovaj džehenem.
N. mozda se vise necemo ćuti, možda bude ova zadnja poruka,
ali ne zaboravi da se zivi necemo predati.
Puno te selami tvoj amidžić, amidža, tetka i amidžićne.
Neka nam alah dž. pomogne.

***

Merhaba bratiću N.... punome je obradovala ova tvoja poruka koju sam dobijo.
Fala bogu kad si živ i zdrav,samo nepišeš šta je sa S.
Fala kad nisi zaboravijo za mene i moju fameliju.
Što se tiče nas ovamo mene, Dj..., T...., S...., mi smo svi fala bogu dobro i zdravo.
M..... i B... oni su tamo to već znaš.
Pa ako možeš nešto od novca dahim oneseš ili pošalješ a ti znaš fala bogu mene, ako preživimo ja ću to tebi sve vratiti.
Samo N.... da njima bude da djeca ne oglane.
Znaš da sam ja za njiha živijo, a sada je tako dahim nemogu pomoći.
Datije znati kako srce puca ali pući nazor nemože.
N.... puno selama od nasa svijuje i od R.
Pošalji jednu sliku samo zakači na poruku.

Srebrenica, 22. 09. 1993.

Autori ova tri pisma su ubijeni u julu 95-te.
Jedan od njih imao je samo 12 godina. Odvojen je od majke u Potočarima.
Rođak kojem su pisali ih je objavio na internet stranici posvećenoj Cerskoj, njihovom zavičaju

Pismo Nine Ćatića, novinara koji je poslao posljednji izvještaj iz Srebrenice, prijatelju u Tuzli.

Dragi moj prijatelju, ovo ce jednoga dana minuti, i bure ce utihnuti ,
zato treba zivjeti za taj dan...
Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju.
Teško se je miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom.
Pišem i stvaram kao nikad do sada.
Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana.
Pročitaj ih jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje.
Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu.
Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu.
Jesam li to od svih zaboravljen?
Ukoliko mi se ukaže prilika poslaću ti jedan primjerak naših novina Srebrenički glas koji uredjujem sa nekolicinom entuzijasta.“

Srebrenica, krajem 1993. godine

Nino je pao kao jedna od prvih žrtava u koloni koja je krenula ka slobodi jula 95-te
(Objavljeno na sajtu www.srebrenica.ba)

Holandezi

2011-12-01T00:43:00.001+01:00

Prilikom nedavnog susreta grupe Srebreničana s pripadnicima holandskog bataljona došlo se do saznanja da su Holandski vojnici sahranili u blizini fabrike akumulatora u kojoj su bili smješteni jedan broj osoba koje su pronađene mrtve u krugu njihove baze u julu 95-te
Jedan od bivših vojnika je nacrtao skicu gdje bi se ta grobnica mogla nalaziti

Sve do tog susreta, niko osim Holanđana nije znao za tu informaciju
Valjda je ljudska obaveza da se obavijeste o tome oni koji tragaju godinama
Holandska vlada uporno godinama pokušava da se skrije bilo kakvo povezivanje imena njenih trupa s smrću, patnjom.
A istina se na kraju uvijek otkrije. Neko iz lanca tišine progovori
http://www.srebrenica-opstina.org/?dio=vijesti&id=259

Duhovi prošlosti

2011-12-01T00:42:00.001+01:00

12.08.2009.

Kažu da ljudi nakon ratova napuštaju svoje domovine ne samo u potrazi za nafakom
Mnogi odlaze kako bi se izmakli iz svoje sredine i time pokušali pobjeći i od misli
Odlaze, napuštaju sve tražeći mir
Ja ne bježim od misli. Ne bježim ni od razgovora
Čak šta više, više me uznemiravala magla koja se bila spustila nad prošlošću - nedostatak informacija - nego čitanje transkripta sa suđenja i sl.
Uznemiruje, jer žudim za istinom a laži neki i dan danas pokušavaju da šire.
Kad vidim istinu u pobjedonosonom pohodu, osjećam se smirenije, makar ta istina gorkasta bila.

Još uvijek sam u svojom domovini
Ne bježim ni od nje
Ali...
Ali postoji nešto
Ličnosti iz prošlog života ne volim baš često sretati
Sa strancima mi je lahko pričati ali s njima
U stvari nije problem u priči.
Problem je u filmu koji vrtim, dok tabirimo nešto sasvim drugo

I tako tražeći danas pogodnu ljuljašku za svoju curicu naletim na njega.
Dobar je on. Ljudina.
Ali opet...
Ljulja on svoju curicu a ja idem sa svojom. I ona želi na ljuljašku i vuče me malenom ručicom.
I tako nas curice koje ne žele s ljuljaške prisile da se zadržimo u malo dužem razgovoru
Inače mi smo jako dobri prijatelji. Prošli smo mnogo toga skupa.
Pojeli dosta obroka iz istog lonca
Volim ga ali eto...
Naš susret odmah povuče za sobom mnoga pitanja, traži zavirivanje u kutke koji nisu prijatni pa se što svjesno što nesvjesno izbjegavamo...
I taj film
Film koji se vrti...
On me zna kakav sam bio
Ja znam njega
Sad smo drugačiji...
I on i ja.
Vrijeme nas je oblikovalo
Oluja na koju nismo uticali

On kaže: Da mi je neko rekao prije 20 godina da će mi se sve ovo desiti i da ću ovakav život sad živjeti rekao bi mu da je dobro nadrogiran
Ma da sam se napušio k'o Jim Morrison...
Ma ni u halucinacijama ovo ne bih mogao zamisliti...

Pričali smo i o sebi, o svojim
I njegov otac je odvojen u Potočarima. Streljan u Kozluku.
Bilo je to kulturnije streljanje.
Sve po pravilima službe.
Uz kosti su bile samo hlače.
Kad je streljan bio je go do pojasa.
Svezane ruke.
Tragovi metaka.
Još jedan pogodak u glavu - ovjera smrti.
Upakovan u plastičnu JNA vreću
Razmišljam možda je i moj tamo stigao.
Kažu za one koji su krenuli šumom da su pošli u samoubilački pohod.
Oni su bar imali neke šanse. Oni koji su se odmah predali, i to pred UN-om, je nisu imali.
I šta je ovdje ludost

Ludosti bar ne manjka
Pošto je identifikovan među prvima, nisu pokretali zahtjev za proglašenje nestale osobe umrlom u federaciji već se to moralo u RS-u.
U Srebrenici gdje je živio il' u Zvorniku gdje je pronađeno tijelo, ne sjećam se
Uglavnom, predaju im sve papire što su dobili od komisija koje su pronašle tijelo, identifikovale, utvrdile uzrok smrti i sl.
Sve to predaju i kad je stigao smrtni list s pečatom republike, na njemu je stajalo:
Uzrok smrti nepoznat
Ni republike nisu što su nekad bile

I tako ispričali smo se
Ima toga još...
Ovo o očevima je sam vrh brijega.
Priča o našoj braći, drugovima, o nama jučer, o nama danas
Odgovarali na pitanja jedan drugom
Razmišljali glasno, pri tom potpuno se izbacivši oz ovog svijeta.
Ne obzirući se na ljude oko nas. Na mjesto gdje smo
I potraja to sve dok curicama koje su ćutale njišući se gore dolje, ispod oka gledajući čudne i nagle promjene naših izraza lica, ne dosadi
Hoće dalje.

Nazovi.
Dođi.
Što ne dođeš?
Doći ću.
Čujemo se
Čujemo

I tako rastajemo se ne davši jedan drugom ni adresu ni broj telefona
Naše riječi su samo forme radi
Jedan slučajni susret ove godine je dovoljan
Već ćemo se mi sresti nekako
Bježimo i on i ja od duha iz prošlosti.
Duha koji nas podsjeti kakvi smo bili, jer s njim ne umijemo biti drugačiji.
Ne umijemo glumiti ko pred drugima...
Jer nas on, duh u kojem vidimo sebe, zna

I tako on ode...
Odosmo i mi.
Curica koja je sve vrijeme ćutala nakon što je pojela nagradni sladoled, pita:
Ko je onaj čiko?
To je moj DRUG, sine
MOJ DOBAR DRUG
***

U doba kad su se poštovala godišnja doba i kad se lubenice nisu prodavale tokom čitave godine - najslađe i najsočnije su bile prvih sedmica avgusta
Sa sve slađim i slađim makedonskim lubenicama znali smo da se približava i još nešto slatko i drago: 12. avgust - rođendan mog brata
Emire, sretan ti rodjendan u kojoj god dimenziji da si
Hm. Ja iščekujem novi susret
Zvuči ludo, jel da.
Ma i nije
U svakom slučaju ništa manje ludo i nevjerovatno od sveg onog što smo preživjeli

SRCIMA

2011-12-01T00:40:00.001+01:00

08.08.2009.

Golim rukama srce su Vam vadili,
zelju za zivotom crnom kapom gasili,
sve da hoce gore biti ne moze.

U ovoj noci, cistoj, mekanoj, umiljatoj,
ja poznam opet taj vas svet,
sad je taj svet na nebu,
i iznova vecan je.

U devedesetim bez srca i ponosa,
i ponovo oni bez srca i ponosa,
plašili su se vaseg srca nebeskog,
i prosarano oblacnim zavijutcima,
jer vaša velika dusa boravila je na zemlji,
a to nije smela...

Bili ste deca bez igracaka,
veliki pljusak leti, zar se i to desava,
verujuci u Boga,
i svom snagom u ljubav,
na ovom opasnom dunjaluku,
vasa dusa je bila prepreka.

A ja...
Sam sa sobom i Vama,
hiljadu put snivam, hiljadu bisera govorim,
postujuci vasa zemaljska stradanja,
diveci se vasim nepreglednim visinama,
znam,
samo vam se dusa na Ahiret preselila.

I ja opet sam,
ziveci s puskama,
koje su vas poslali gore,
znam,
tud sam, a ipak Vas.

A Vi,
svake noci mi saljete andjele,
na zemlji su vam ostale velike zelje,
jer i ja sam poprimio Vasu klicu stradanja,
Bosnjacka srca zeljna radovanja.
U ogledalu ste iza mene,
a ispred svih nas
kad vera dotakne ljubav,
kad stradanja povrede nadanja,
kad Drinom se rasipa glas...

Svaki mir zaboravlja zrtve,
svaka zrtva se samo retko seti.
A ja, Bosnjaci moji,
cele cu godine zaliti,
sto sam bio sprecen
da pozdravim Vaše duse u Srebrenici.

Ja vec sada s vama lutam Rajem,
ja vec sada vidim neka draga lica,
ja i sada placem i kad se smejem,
ja sam mrtav, al' jos svetom lutam,
ja sam opet sam,
sa Vama il' bez Vas.

Teci suzo i Drinu pomuti,
duni vetre, Sava nek' se peni,
a ti Boze - cuvaj Bosnjake...

BOSNJACKIM SRCIMA,
Dragoljub Todorovic
Jula 2004. godine

______________________________________
Da mi niko nikad ne uputi riječ saučešća.
Da niko nikad ne progovori o njima, da ne obidje njihov grob
Da i ne postoji grob
Da se čitava planeta uroti u igri zla - Ja bih živjeo svoj život dokle i onako kako mi je sudjeno
Ne bih očajavao.
Ne bih ronio suze svaki dan zbog svoje i pogotovo njihove sudbine.
Volim život. Volim svaki svoj dah.
Svaki pogled na harmoniju stvaranja.
Svaki dodir i glas kojim moje tijelo zbori okruženju u koje me usud smjestio
Jer utjehu ne očekujem iz usta ljudi.
Ona raste, sklapa se u mom srcu vodjena nevidljivom rukom Onog koji ga je stvorio.
Ponekad djeluje sporo ali ide naprijed
Ne tražim riječi, geste ali ipak kad čovjek vidi scenu kao što sam u povratku iz Potočara kući, dan prije dženaze, da mi u susret ide desetine biciklista koji su prešli po vrelini, po kiši nekoliko stotina kilometara da bi odali počast - a nemaju nikakve rodbinske veze s nama, ne poznaju me - idu u susret meni i nakon tolikog uloženog napora svaki, baš svaki podigne ruku i mahne mi jer me na neki čudan način prepoznaju.
Kad vidim to.
Kad pročitam ovakve riječi, sav se naježim i potresem jer ugledam nekog za kog sam mislio da više ne postoji
UGLEDAM ČOVJEKA
Čovjeka koji u meni vidi čovjeka
I pruža ruku

ali, ali je suludo da, da neko može takvu ideju da da

2011-12-01T00:38:00.001+01:00

02.08.2009.

Optuženi Milošević – Pitanje:
Pa upravo zato mislim da o tome ne treba špekulisati, jer je, jer je cela ideja suluda ...

Svedok Deronjić – Odgovor:
Gospodine ...

Optuženi Milošević – Pitanje:
Da se ti ljudi pobiju. To, to je valjda jasno svakome ko ima zdrav razum. Zato ne, zato, zato meni zvuči neverovatno to što kažete: “Rek’o mi Karadžić pobite sve”.

Svedok Deronjić – Odgovor:
Gospodine Miloševiću, uporno vi ponavljate samo dio mog iskaza.
Kad se tako kaže: “Pobite sve”, može implicirati upravo ovo šta ja govorim, ali on je dodao još rečenicu: “Sve što stignete”, znači nije baš mislio na, kad kaže: “Sve što stignete” onda ne misli na sve, je l’ tako? To je logičan zaključak.

Optuženi Milošević – Pitanje: Pa ono što stignete, ono što ne stignete to i ne možete, ali, ali je suludo da, da neko može takvu ideju da da.

___________________________
Da, da "gospodine" glavni i odgovorni, to je sasvim suludo svakom ko ima zdrav razum
Nažalost izgleda da vaš razum nije bio zdrav
Bili ste bezosjećajni pragmatik i demagog koji na putu do cilja nije birao sredstva
Pominje se mržnja kao pokretač.
Ona je svakako nezaobilazna pri razmatranju motiva ali ja u svemu prije svega vidim hladni, proračunati gramzivi plan u kojem su emocije sporedni faktor.

Centar Jugoslavije

2011-12-01T00:35:00.001+01:00

02.08.2009.

Jednom je u sklopu emisije televizije Beograd: "Da te pitam" - neki od gledatelja postavio pitanje: "Gdje se nalazi centar Jugoslavije?"
U potrazi za odgovorom TV ekipa je došla na neku poljanu, koja se nalazi pored puta od mostarskog raskršća prema Rakovici i hodajući po visokoj travi, novinar je rekao da se prema nekim proračunima tu nalazi geografski centar Jugoslavije
To je inspirisalo poduzetnog Ramiza Kaljanca da svom restoranu u blizini da to ime pa su novinari tom prilikom i njeg posjetili i napravili kratku priču

Očeva firma GP Radnik,iz Srebrenice, koja je 1982,83 godine, dobila da odradi dio posla na gradnji Remontnog zavoda JNA u Hadžićima kod Sarajeva je postigla dogovor s Ramizom da se kod njeg' radnici hrane.
Mozda su i konačili, ali nisam siguran
U restoranu su provodili dosta vremena i otac je sklopio prisno prijateljstvo s Ramizom.
Vedar i nasmijan, često je pričao o njemu, hvalio ga i imao sam osjećaj da mu je taj boravak u centru Jugoslavije - šeher Sarajevu, koje se umivalo pripremajući se za olimpijadu, bio jedno od ljepših iskustava - skoro kao odmor.
Bio je odmaknut od centrale firme i svakodnevnih ujdurmi i smicalica
Tad mi je djelovao najopušteniji.
Nije bilo problema prilikom gradnje
Ekipa s kojom je radio je bila korektna i sl
A otac je volio istaći i taj neobični podatak, koji je davao dozu magije cijeloj priči, da je to "centar" - presjecište nevidljivih linija koje polaze s krajeva naše domovine
Svaki put kad bi dolazio kući Ramiz bi nešto poslao: kafe, koju je jedno vrijeme bilo teško nabaviti u redovnim trgovinama, pečenja i sl
Ramiza nikad ne vidjeh, čak ni na fotografiji, ali slušajući oca kako govori o njemu, zavoljeh i ja tog čovjeka

Jednom je kući donio veliki televizor u boji.
Dotad smo kao i skoro svi ostali imali crno-bijeli
Ramiz je nabavio novi, te su se njih dvojica dogovorili da otac za neke sitne pare uzme taj
Djelovao mi je ogroman.
I on, kao i stari radio, koji sam opisao ranije, je bio nezgodne ćudi
U vrijeme kad je napravljen su umjesto tranzistora korištene elektronske cijevi.
Njima je bilo potrebno odredjeno vrijeme da postignu optimalni nivo rada.
To je pogotovo bilo izraženo kod ovog televizora u boji

Za paljenje televizora na prednjoj ploči su postojala dva velika crna pravougaona dugmeta
Najprije pritisneš jedno. Onda čekaš pet minuta da se lampe zagriju i onda pritisneš i drugo i tek tad se slika pojavi
Tako smo često ostajali uskraćeni za interesantne dijelove filmova i emisija jer bi se kasno sjetili da ga upalimo
Da bi radio, unutra je na pojedinim dijelovima uz pomoć elektronskih komponenti spojenih u trokut, tzv kaskade napon struje podizan na jako visoke nivoe - bile su u pitanju hiljade volti koje su gurale tri snopa elektrona (po jedan za svaku osnovnu boju) da lete kroz katodnu cijev i u sudaru s površinom ekrana stvaraju sliku
Kod tih starijih televizora taj dio pod visokim naponom nije bio dobro zaštićen,što je znalo uzrokovati probleme.

Mi smo ga smjestili na sto u ćošku sobe.
U tom ćošku je izgleda bila manja cirkulacija zraka pa se zadržavala, nama neprimjetna, ali televizoru tamam dovoljna količina vlage da izazove prehladu
Gledamo mi televizor kad se čuje jaki "bang" - iznenadni oštar zvuk
Ja, brat i mati tutanj iz sobe.
Sačekamo malo i kad vidimo da televizor i dalje radi normalno vratimo se u sobu
Onda bi ja ili Emir, uzeli fen za kosu, usmjerili njegov topli zrak kroz rupice na zaštitnoj ploči s zadnje strane i sušili ga - jer vlaga je uzrokovala pojavu malih munja unutar njega
Nakon što bi se osušio to se više nije dešavalo

Kad smo se preselili u novoizgradjenu kuću krajem ljeta 1986 godine i televizor dobi novo mjesto, koje mu je izgleda više godilo
Prestade pucati i prepadati nas ali to počeše oni čije su se slike, na njegovom, već pomalo od starosti, izblijedelom ekranu, počele pojavljivati.
Otac je na vijestima s zebnjom gledao kako se i nama primiče oluja
Televizor nas vjerno posluži sve do rata, kad i on, kao mnogo štošta, nestade iz našeg života

1992 ili 1993 godine nisam mogao spavati, a struje je bilo, pa sam upalio radio.
Uvečer je emitovana emisija "Pokidane veze"
Čitane su poruke, ko koga traži, koje su dostavljali radio amateri ili ljudi koji su nazivali telefonom radio stanicu.
Otac i mati su u Srebrenici na malom tranzistoru, kad bi imali baterija ili kad bi Emir uspio prespajajući u trafo stanici izvuči od nekog privilegovanog korisnika malo svjetla i za njih, osluškivali te emisije u nadi da će nesto ćuti jer do radio-amatera je bilo jako teško doći (oni uspješe samo dvaput)
Poslije ponoći bi bio talk show sličnog sadržaja koji je vodio novinar Alirizah Gaši.
Ljudi su zvali telefonom, razgovarali s njim. "Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara."
Tu večer kad sam ja slušao, u emisiji je bio neki gost koji je govorio o Ilidži ili Hadžićima.
O tome šta je se sve dešavalo od početka rata na tom kutku planete
U emisiju se javi slušalac koji ga je zamolio da mu kaže da li zna šta o sudbini vlasnika restorana Centar Jugoslavije Ramiza Kaljanca.
Iznenadio sam se čuvši poznato ime i živo zainteresovan da saznam šta je s njim načulio sam uši iščekujući odgovor
Riječi koje dođoše do mene me jako ražalostiše: Ramiz Kaljanac je ubijen na samom početku rata
Ugasio sam radio. Nisam mogao više ništa slušati.
Zureći u mrak sobe sjećao sam se detalja iz očevih priča

"Pokidane veze" Alirizaha Gašija su davno odsvirale svoju odjavnu špicu
Rahmetli Ramiza više nema - Na spisku civilnih žrtava stoji: KALJANAC RAMIZ (SEJFO) (1937-1992)
Nema ni Jugoslavije
U ratu devastirani i opljačkani restoran je obnovljen i danas nosi naziv "Centar BiH"
Često prodjem pored njega i gledam
Poželim da udjem ali odustanem
Ma sigurno je bio ljepši tada, kada je Ramiz bio tu, pomislim i produžim dalje ka novim stajalištima na mom životnom putu
Nek ostane u meni onakav kakav je bio iz bajke oca o centru Jugoslavije i dobrom Ramizu

Pijačni barometar

2011-12-01T00:31:00.001+01:00

01.08.2009.

Kroz ruke mojih je, za sve vrijeme rata u Srebrenici, prošlo 300 il 400 DM.
Evo šta su za te pare mogli kupiti

14 09 1992
100 kg pšeničnog brašna - 400 DM
100 kg kukuruznog brašna - 300 DM
1 kg duhana - 50 DM
1 kg soli - 3 kg pšenice
1 kg govedjeg mesa - 1 kg pšenice
1 l ulja - 10 kg brašna
1 čizme gumene polovne - jedna ovca
1 kg šečera - 3,5 kg pšenice

06 03 1993
100 kg pšenice - 2000 DM
100 kg kukuruza - 1500 DM
1 kg duhana - 1000 DM
1 kg soli - 3,4 kg kukuruza
1 kg govedjeg mesa - 500 gr kukuruza
1 l ulja - 1,5 kg kukuruza

17 07 1993
1 kg pšeničnog brašna - 4-5 DM
1 kg govedjeg mesa - 1 kg brašna

20 12 1993
1 kg soli - 80 DM

12 09 1994
1 kg pšeničnog brašna - 3-4 DM
1 kg soli - 35 DM
1 kg šečera - 15 DM

11 01 1995
1 kg pšeničnog brašna - 2 DM
1 kg soli - 25 DM
1 kg šečera - 20 DM

05 07 1995
1 kg soli - 8-10 DM
1 kg pšeničnog brašna - 4-5 DM
1 kg šečera - 12-15 DM

______________________
Cijene zabilježio prof Nijaz Mašić
Na slici: Pijaca u ratnoj Srebrenici na kojoj se izmedju uskog kruga ljudi koji su imali uglavnom odvijala naturalna razmjena - roba za robu

Kraljevstvo moje majke

2011-12-01T00:28:00.001+01:00

28.07.2009.

http://www.facebook.com/album.php?aid=2028173&id=1016201477&l=1a3bea64fb

Snovi

2011-12-01T00:26:00.001+01:00

20.07.2009.

Odrastanje braće skoro uvijek je praćeno međusobnim nadmetanjem
Tako smo se i nas dvojica: On mlađi i agresivniji, željan priznanja da me je sustigao i ja stariji mirniji, letargičniji često nalazili usred dječijih bitaka koje su znale završiti i ljutnjom a ponekad Boga mi i malom kavgom
Oko kuće smo, u hladu tri velika oraha, sebi napravili male terene za košarku, fudbal i u ljetnjim žegama kratili vrijeme
Ponekad samo nas dvojica učestvujući u igri a ponekad s rodjacima - a i tad bi bili u suprotnim taborima
Onda, kad bi julske vreline ublažile bar malo hladnoću njene vodu, uzeli bismo bicikle i otišli do Drine
Drina nije daleko, samo 3 km od naše kuće
Krivu Drinu koju krase klanci ispravljali Srbi i Bosanci. Kad bi znali kod koga je krivlje, kod koga je krivlje oni bi je ispravljali življe - bila je jedna od pjesama koje su pjevali mladi s jedne i druge strane idući zajedno na radne akcije širom Jugoslavije
A Drina je na našem području baš kriva, u obliku savijenog lakta pronašla je sebi put kroz klance na području izmedju Bratunca, Srebrenice na bosanskoj te Ljubovije, Bajine Bašte na srbijanskoj strani
Kod mosta napravljenog od metalne konstrukcije, nalazi se mali skromni motel, oko kojeg je zaravan. Tu bi išli jednom godišnje đaci iz bratunačkih škola na sportski dan
Utrkivali bi se po kružnom putiću boreći se za čokoladu kao nagradu za prvo mjesto.
Sve učenike jedne generacije bi poredali na startu i na znak nastavnika: SAD!
Kao vihor, topot malih koraka bi jurnuo stazom. Zrak nas je rezao, noge klecale ali smo trčali bez zastajkivanja upirući se da postignemo što bolji rezultat
Do Drine bi stigli pješice u velikoj koloni i taj put mi je izgledao tako dug
A sad se sve smanjilo - skupilo
Kad bi joj se približili i prošli zadnju krivinu prije mosta, zapuhnuo bi nas povjetarcem nošen miris isparenja vode, pomješan s mirisima trava, cvjeća i drveća kroz koje je prolazio na putu do nas.
Za kupanje su postojale mnoge male plaže na koje se išlo.
Dolazilo se i na pecanje i oni koje je taj izazov privlačio ustajali bi rano i izbjegavali mjesta na kojima je gužva.
Dolazio je svijet s raznih strana. Čudio sam se što ljudi pored tolikog mora, planina dolaze iz Sarajeva i drugih gradova kod nas na odmor, kampuju, pecaju
Meni naviknutom na rijeku, polja, brda naš kraj je izgledao obično - tek sad, kad sam iščupan iz njega, shvatam svu ljepotu i bogatstvo koje smo imali
Mi smo u početku, dok smo bili manji išli na srbijansku stranu i tamo učili plivati
Amidža bi pokupio nas djecu u svoj Reno 4, i pravac Drina
Tamo je obala a i samo korito pokriveno velikim kamenim oblutcima koje je uglačala voda...
Emir bi (imao je 7-8 godina) stavio oko pojasa šlauf i četvoronoške pljuskao rukama i nogama u plićaku.
Jednom kad je došao kući tetka ga je pitala: Jel ti bilo lijepo?
Kako lijepo. Sva koljena i muda sam izrazbijao od kamenje - ljutito je odbrusio
Kasnije kad smo porasli išli bismo sami
U mjestu Redžići, par stotina metara niže od mosta na bosanskoj strani, korito Drine je široko, pa je i njen tok bio mirniji i manje opasan
Moglo je se čak pješice, ne plivajući došetati kroz vodu na suprotnu obalu - u Srbiju
Zbog tog smo tu najčešće i išli, na malu livadu pored rijeke okruženu bagrenjem
Ponijeli bi sendviče i ostalu opremu i ostajali do popodneva
Kad bi se htjeli okupati, krenuli bi pješčanom stazom kroz hlad bagremove šumice uzvodno i došli do mjesta gdje je bio lijep prilaz rijeci.
Tu je skoro uvijek, okružen svojim granitnim kamenjem neki čovjek udubljen u svoj posao, ne obzirući se na nas, ravnomjernim udarcima čekića po metalnoj špici, ručno klesao nišane.

Prošli bi pored njega, spustili se lagano, s oko metar visoke obale, stajući oprezno na vlažne zemljane stepenike i korak po korak ulazili u hladni zagrljaj plavkasto-zelene vode
Nismo odmah smjeli zaplivati. Čekali smo par minuta da se tijelo malo navikne na temperaturu vode koja je i usred ljeta bila hladna.
Nije nam se žurilo, dan je bio pred nama.
Čučnuli bi i uronili tijelo do vrata. Opet se ispravili, pljuskajući lagano rukama vodu po sebi - milujući je kao nekog divljeg mustanga kojeg time pokušavamo pripitomiti, navići na dodir, jer unatoč branama koje su je pregradila Drina je ostala divlja.
Svake godine bi uzimala sebi po jednu dvije duše koje su se opčinjene njenom ljepotom prebrzo zalijetale u nju zaboravljajući na oprez.
Tako je otišao moj komšija Medo iako je bio dobar plivač
Nekako nakon završetka srednje, zajedno s prijateljem došao je na Drinu.
Isli su na jednom biciklu, prijatelj je sjedio na metalnom ramu dok je Medo vozio.
Kad su stigli Medo je onako zagrijan odmah skočio.
Na pola puta do druge obale, ga je uhvatio grč i voda ga je primila u se.
Igrao sam se kod kuće kad sam čuo glas bola, od kojeg se i sad naježim
Došla su dva policajca i ljekar i saopštili vijest porodici.
Tad mi je to izgledalo kao velika tragedija. Sad više ne znam šta je tragedija.

Možda je Medo sretan što su jedine zloće za koje je znao crveni mundiri iz stripova koje je skupljao. Imao je kompletnu kolekciju na tavanu i dovodio bi prijatelje da im pokaže svoje blago.
Njegov prijatelj s bicikla je uhapšen je zajedno s ocem i bratom u aprilu 92.
Njihova izmasakrirana tijela su pronadjena nekoliko dana kasnije u obližnjoj riječici
Bili su prve žrtve u Bratuncu i ujedno jedine koje su dostojno sahranjene. Imam koji im je klanjao dzenazu i nekoliko stotina drugih ubijenih u maju nisu imali tu privilegiju.

Dok smo stajali u vodi čekajući da se porinemo uživali smo gledajući oko sebe prizore još uvijek netaknute prirode.
A onda bi krenuli. Nošeni više brzim tokom rijeke neg našim zamasima, plivali smo nizvodno.
Mi manje vješti plivači, s divljenjem smo posmatrali momke i djevojke koji su odrastajući pored Drine srodili se njom i tako vješto plivali. Bili puni snage. Sjećam se uvijek nasmijanog Zije. Niskog rastom ali tako lijepo oblikovanog tijela. Radovao je se što je primljen na vojnu akademiju. Nedžad i Samir, braća, moji drugovi su dolazili tu kod nene i ostajali po čitavo ljeto. Nedžad je povazdan, sanjareći plutao na ležaju izmedju jedne i druge obale.
Tu sam prvi put sreo i Elvira - kasnije mog školskog druga u srednjoj i mnoge druge
Nedžad i Samir su zajedno s ocem ubijeni početkom maja u Bratuncu i položeni u masovnu grobnicu pored Drine. Istu je sudbinu doživio i dobroćudni, debeli brko Fehim, koji je dolazio na rijeku s porodicom nakon završenog posla, a na kojeg sam se naljutio jer se smijao videći moje nabubrele tinejdžerske kupaće gaćice.
Zijo je rat proveo u Srbiji, vratio s psihički slomljen, ćutljiv i umro u svojim Redžićima nakon par godina
Elvira, koji je sjedio sa mnom u istoj klupi dvije godine, sam sreo 95-te pričao mi je da je cijelo rat proveo u Sarajevu, gdje je zaglavio kao student. U proljeće 95-te je izašao iz Sarajeva. Rekao mi je da ne može više i da želi vani. Negdje u inostranstvu je doživio nesreću i ostao teški invalid I on je umro nakon par godina

Manje od pola nas, mladih lavova kojima je čudni samouki, nijemi berber fiknuo kapicu s kitica je preživjelo
Kupamo se u nekim drugim rijekama, morima
Obali Drine nas više ne vuće želja za odmorom već sjećanja
I oni s kapicama su ginuli ali su ipak imali puno veću šansu da prežive.
Od onih s kojim sam ja prijateljovao, išao u školu samo je Ćiro poginuo, kao vojnik VRS.
Osta sjećanje na vrijeme kad se u gaće nije zavirivalo. Kad smo bili jedno...

Oko 4-5 popodne, bi voda naglo počela nadolaziti, jer su otvarali ustave na brani u Bajinoj Bašti
Za pola sata nivo bi porastao 30-40 cm, voda bi se zamutila - izgledala opasnija - pa je to i za nas već umorne od kupanja, preplanule od podrinjskog sunca - bio znak da pakujemo naše stvari.
Sačekali bi gledajući u rijeku, da topli vjetar, koji je uvijek puhao, osuši naša tijela, kosu.
Gledali smo ribe koje su u svojoj igri, iskakale, bacale se iz vode i ponovno u nju upadale - izgledao je kao da se podsmjehuju nama koji smo se plašili nadošle rijeke.

Prošle godine, u naivnom uvjerenju da je sve ostalo kao prije, došao sam u Redžiće
Sve je izgledalo kao iz bajke o Trnoružici.
Nekad tanano bagrenje je podivljalo.Šipražje i trnje izraslo na sve strane. Nije uopšte moguće priči ni blizu rijeci.
Nema vrijednih ruku koje su potkresivale bagremove grane, kosile travu, čupale korov
Ono malo ljudi što je se vratilo zabavilo se borbom za puko preživljavanje i nemaju vremena sređivati obalu rijeke.

Noćas sam ga sanjao
Vraćeni smo vremeplovom u doba od 15 -16 godina
Sanjam da se utrkujemo na našoj livadi i da me on uvijek pobjeđuje
Ne mogu da ga stignem
U snu se čudim otkud mu najedanput ta brzina

Prije nekoliko godina kontaktirao me je knjizevnik Enes Topalović
Naišao je na par rečenica na mom blogu, koje su mu se učinile interesantne pa me je pitao može li ih upotrijebiti
Nedugo nakon toga iz njegovog pera izašla je priča Mrtva trka koju trči glavni junak Emir
Osim ta dva detalja, njegova priča nema nikakve veze s mojim blogom, niti sudbinom mog Emira
http://snovi.org/mt/mt.html

11. juli - Poruka

2011-12-01T00:21:00.001+01:00

17.07.2009.

Ezan nas je počeo polahko iskupljati, pozivati da pronađemo sebi mjesto
za molitvu
Ponio sam tanki najlon koji sam prostro ispred sebe na vlažnu travu
i stao zajedno s rođakom
Komešanje lagano utišava
"Bog je najveći"
Kao vlati trave, nošeni nevidljivim vjetrom u talasima stojimo, pregibamo se, padamo ničice i čelom dodirujemo tlo
Veličamo Ga, molimo Ga, klanjamo Mu se
Putnici smo u ovom dugom, predugom polju pa imamo olakšanje da spojimo i skratimo podnevnu i popodnevnu molitvu
Sve traje vrlo kratko - nekoliko minuta
Ustajemo - treba da se klanja dženaza - molitva za ubijene
Zbijamo se još više
Ispravljamo krivine u redovime i čekamo
Reis Cerić se počinje obraćati
U želji da pošalje istu poruku na tri jezika, malo se izgubio i u smislu i u dužini govora
Ne mogu da se prepoznam. Njegova poruka je, imam osjećaj, prvenstveno usmjerena nekom nevidljivom slušaocu, koji daleko odavde, zabavljen svojim brigama i ne zna šta je Srebrenica - egzotični obrok, čudni običaj ili možda ime gorštakinje iz dalekih krajeva...
Nemam više koncentracije da slušam.
Uostalom kakav je to govor potreban ovdje - Prizor sam sve govori
Gledam oko sebe. Sve se odvija na miran i dostojanstven način.
Dosta ljudi došlo. Mezarje lijepo uređeno. Osjetim sklad prirode i ljudi.
Ispred mene je Čauš, najveće brdo u našem kraju. Zelena šuma se preko njega prosula kao mekana postelja
Podignem pogled prema tmurnom, tužnom nebu iz kojeg kaplju skoro nevidljive kapljice - kiša je znak Božije milosti kažu.
On je spušta s neba
A ovo skoro da i nije kiša više nalikuje rosi koja nas čisti, hladi, smiruje
Gledam u nebo i najedanput na nebu iz pravca Fabrike akumulatora u kojoj je bio smješten UN i koja je sad dio Memorijalnog centra, pojavljuju se dva goluba
Čisti, blistavi, punački...
Lete prema nama u punoj brzini, križajući put jedan drugom, praveći snažne pokrete krilima
Do tad ne primjetih ni jednu pticu. Sklonile se od kiše
Ne uklapaju mi se u prizor oblaka, kiše i nas...
Golubovi doletješe iznad okupljene mase, dođoše do ivice mezarja, napraviše polukrug malo i ponovno krenuše prema fabrici - mislim odoše dalje
Pomislih na riječi majke, koja napisa u jednom pismu iz Srebrenice: "Da sam ptica i da imam krila pa da doletim i vidim vas sve..."
Kako je njima lahko otići s ovog prostora, iz ovog kazana...
Golubovi dođoše do iznad fabrike i na moje iznenadjenje napraviše zaokret i ponovno se vraćaju
Riječi reisa više uopšte ne dopiru do mene - gledam njih i mislim na svoju dvojicu koji nisu imali krila...
Sjetih se i priče o neobičnom golubu koji dolijeće 40 dana nakon smrti, svaki dan na prozor porodici ubijenog...
Ima li ovo kakve veze, je li ovo neki znak ili naša uobrazilja koja u potrebi za utjehom posmatra svijet oko sebe tražeći u svemu simboliku
Obično odmahujem glavom kad mi dođu ovakve misli i kažem sebi: "Ne, nema to veze s tobom"
A možda ima veze.
Možda je sve što vidimo, osjećamo, čujemo otvorena knjiga u kojoj se češće nego smo i svijesni krije poruka za nas
Poruka kojoj zatvaramo vrata u pretjeranom racionalisanju
Ovdje na ovom mjestu ne mogu da racionališem.
Moj um ne može da odgovori na pitanja: Zašto? Zbog čega?
Puštam osjećaje da me vode

Golubovi još jednom prelijeću iznad mene u nedužnoj igri.
Više ne odlaze daleko - u velikim krugovima nastavljaju let iznad mezarja
Čudan smo im prizor možda
Opet djeluju kao da ih uopšte ne zanimamo, silovito jureći
Ptice rijetko vidjam u Potočarima jedanestog i kad je lijepo vrijeme
Valjda bježe od slike mnoštva i riječi iz zvučnika koje odjekuju dolinom...
Poželim da ih uslikam, onda opet korim sebe - Pusti ih na miru
Nigdje ni jedne druge ptice samo oni su tu
Prestajem da ih gledam kao ptice. Liče mi na dva andjela koji lete iznad nas i prosipaju smiraj - utjehu
Opet se ispravljam - možda im je gnijezdo u fabrici, možda se hrane zrnevljem s livada
Ali ja zaista osjećam mir posmatrajući ih
Ponovno se čujem poziv za molitvu, i riječi "Bog je najveći"
Spuštam pogled prema zemlji
Mnogi poznati se ukopavaju a meni ipak najviše u mislima dvojica mojih
Kao da osjetim neku njihovu energiju koja je ispunila prostor, koja me dodiruje
"Podari nama i njima dobro..."
"Hoćete li im halaliti, oprostiti?", prolama se pitanje
Šta da im halalim?
Halal olsun, odjekuje - opraštamo vam ako ste se prema nama nekad ogriješili
Naše riječi mi djeluju arogantno...
Mi opraštamo...
Oni treba da oproste nama..
Molim ih da nam oproste što im nismo umjeli ili mogli pomoći
Što ne znam kako sad da se borim za njih
Halalite mi ako možete
Počinje čitanje imena i tabuti se podižu iznad mase oslonjeni na ruke bližnjih
Ponovno podižem pogled prema nebu
I dalje je tmurno
Tražim pogledom svoja dva prijatelja ali ih nema
Nestali su
Let je završen
Vraćam se kući
Kod kuće, danima nakon toga ponovno mi doletiše - ovaj put u moje misli
Tako su slobodni, čisti, visoko iznad ljudi...
Pored njih doleti mi to veče i hadis - riječi Muhameda, mir nek je s njim:
"Nemojte nikad ubijati goluba, jer Mi ne znamo da li je to Melek!"

Za mene oni biše meleci jer sam u njima gledao meleka...
Jer su se prema meni ophodili kao meleci
Samo grabezljivci u njima gledaše lovinu,
Sunovratiše se k njima
I ubiše ih...

11. juli - Sudbine

2011-12-01T00:19:00.001+01:00

13.07.2009.

Jedanesti je za mene svaki dan. Juli je za mene svaki mjesec.
Navikao sam se na njih kao na mirne goste, koji se trude da ne uznemiruju ali su ipak uvjek tu negdje

Ipak, kad se jedanesti juli smjesti na svoje mjesto u kalendaru, gdje i pripada, bude drugačije
Ja sam tamo
Meni drage osobe su tamo
Oni su tamo
Kad se 500 osoba ukopava u isto vrijeme, od tog mnoge poznate, nije moguće ispratiti svakog kog poznajem pojedinačno

Gledao sam kako se istovremeno u zemlju spuštaju tabuti tetka Abida i njegovog brata Muje a u mislima bio i sa svim ostalim.
Životi Abida i Muje su prekraćeni ali oni nastavljaju da žive u djeci - svaki je imao po četvoro
U djeci njihove djece.
U njima je preživio njihov lik.
U njih su oni utkali dobrotu kojom su hodili kroz život .
Imali su malo ali ipak dovoljno vremena da pridrže, usprave njihova krhka životna stabla - da rastu prava, da gledaju prema suncu
Naučili su ih kojim putem da idu. Kako da se odnose prema sebi, prema drugima
Dvije najmlađe, kćeri ljepotice, mezimice jednog i drugog najteže podnose ove trenutke

Hakija i Behaija, očeve kolege koji su često bili s nama i koje sam zavolio kao dječak su ukopani
Dva prostodušna, vedra, mirna insana koja su se meni dječaku obraćala kao odrasloj osobi.
Susrećem se kasnije sa suprugom, dvojicom sinova Hakijinih. Tu je i unuk koji je već izrastao
I Hakija je svoje zarazio blagošću, toplinom. Uvjek se prijazno jave. Najmlađeg člana, kćerke nema, razbolila se.
Otac je često iz Srebrenice znao napisati da nema nikog od njegovog društva osim Hakije, s kojim progovori, našali se
Hakija je sam ostao u Srebrenici sa sinovima. Mučio se za hranu i sve ostalo. Teško je bilo nabaviti a i kad se nabavi valjalo je skuhati a on to nije nikad prije radio.
Omere, ja ovo više ne mogu izdržati. Odo na Žuti most pa nek rade šta hoće, govorio bi pola u šali, pola u zbilji mom ocu
Behaijinu porodicu nisam vidio. Ne poznajem ih osim iz priča.
Behaija je radio kao zidar u "Radniku" i onda se razbolio dobio upalu pluča. Dugo je bio bolestan. Radovi na gradilištima su iscrpljujući. Hladnoća, kiša, propuh.
Kad je izašao iz bolnice više nije mogao raditi stari posao i otac mu je pomogao da nađe lakše radno mijesto.
Oporavio se, popravio, puno bolje izgledo
Obojicu sam upamtio po njihovim dugovječnim biciklima s kojim su iz svog sela Voljavice, išli na posao u Potočare, vraćali se kućama
Sjeli bi i jedan iza drugog i lagano okrečući pedale, bez žurbe jezdili drumom prema ravnici pored Drine

Sabahudin - Sapko rodjak s majčine strane je ukopan.
Pored rupe u zemlji do koje tek treba do dodje njegov tabut sjede otac, mati.
Sestra, kćerka, rodjaci su tu - zrak oko njih trepti od boli..
Kad sam prošao pored njih najsmirenije mi je izgledao otac. Kasnije sam saznao da mu je tokom dženaze pozlilo i odveli su ga u bolnicu
Sapka sam uvijek zamišljao starijim neg što jest - a sad vidim da je imao samo 30 godina kad je doveden u školu pored svoje kuće u Bratuncu jula 95-te
Likovi iz sjećanja već lagano blijede pa ne mogu da prepoznam njegove crte u liku mlade djevojke - ali nešto drugo je to - živahni, dobroćudni buntovnik, koji se bori za svoje ideale i ne odustaje od njih - baš kao i njen otac

U davna vremena u Srebrenicu dodje kuga i ostavi za sobom groblja koja narod nazva "gla'na".
Dvojica blizanaca u jednoj kuci preživješe. Kuga im samo ostavi trag na obrazu pa sve njihove potomke po tom prozvaše Garaljevići.
Od 5 muških članova porodice Garaljević Rifeta, također očevog kolege, kuga fašizma 90-tih požnjela je četiri.
Rifetu , ko i mom bratu pronadjen je donji dio tijela - četiri velike kosti nogu - pa porodica još čeka na ukop
Eh Rifet - takva dobrota, poštenje, skromnost, stid kao u djevojke...
Samo najmlađi sin mu je preživio i on je ovaj put spustio u grob svog brata Samira koji je identifikovan. Iza Samira su ostali supruga, malena curica - sada već djevojka
I Samirova mati se tesko nosi s tim. Operisala je nedavno srce. Čeka je jos jedna teža, opasnija operacija

Pored svakog mezara kapaju suze. Ne pitaju:Kako, Kad, Koliko ce teči
Čekaju strpljivo svoj tren i krenu
Ljudi različito reaguju. Neke pogodi jedna situacija, druge druga ali svakom dodje tren kad tijelo zadrhti a oči se orose
Gledao sam dvanestogodišnju djevojčicu kako plače za djedom, oči joj se crvene od suza - a nikad ga nije vidjela.
Nikad nije čula njegovu riječ, osjetila njegov dodir.
On nije imao šansu doživjeti je.
A suze liju. Ljubav je u dječijem srcu na čudan način izrasla i on je s njom.

Zločin nije počinjen samo nad onim u koje su pucali.
Posljedice će osjećeti generacije i generacije koje dolaze a koje su uskraćene za mnogo šta.
Mnogi se ne mogu nositi s bolom i tiho umiru

Nakon rata u zgradi u kojoj smo živjeli ja i mati doselila se i Nura
Nisam je odmah upoznao, ali sam primjetio da je drugačija.
Grč na licu. Oboren pogled zagledan u neke daljine
Korak nečujan.
Kad bi otpozdravila u prolazu činila bi to tihim, blagim glasom
Imala je 41 godinu kad je rat stao ali je izgledala znatno starije.
Izbjegavao sam da je gledam u lice jer se na njemu ocrtavala bol kakvu nisam ni kod kog vidio
Znao sam da je iz Srebrenice ali nisam znao šta joj se desilo
Malo pomalo, kroz razgovore dijelovi priče su se otkrivali
Riječ Nura smo izgovarali s strahopoštovanjem
O njenoj sudbini tiho pričali
Svako od nas morao se naučiti da živi s svojim 11 julom.
Izmedju mene i majke je vladala uglavnom ćutnja o toj temi
Izbjegavao sam razgovore o tome da je ne bih uznemiravao a i ona je vjerovatno slično razmišljala
Medjutim, svako ima potrebu da se povjeri nekom
Na neki način čovjek mora izbaciti iz sebe svoje misli
Mati se upoznala s Nurom i nakon nekog vremena počela je da joj ide na sijelo
Ode ti ona kod Nure i njih dvije do neka doba sijele
Mati dodje skroz opuštena, vesela
Kaže ja i Nura pričamo, izjadamo se jedna drugoj
Išle su zajedno i na protestne skupove koji su tih godina organizovali
Rat je skoro cijelu njenu porodicu pomeo
Početkom maja 92 u Bratuncu su, ne znam više kako da nazove te neljude koji su poslati iz Srbije u naš kraj da ga operu i očiste krvlju nevinih, ubili njenu sestru i zeta
Jula 95-te muž i 16 - godisnji sin kreću šumom. Mlađi i ona odu Potočare
Vidjela je da su počeli i dječake odvajati i molila ga je da ga zamaskira, obuće mu dimije,stavi šamiju
Ali ponositi dječak nije htio
Kad su došli do autobusa, čula se zapovjest da se dječak odvoji u stranu.
Molila je da ga ostave s njom. Govorila im: Eno vam kuća, imanje, pare. Eto vam sve, samo ga ostavite
Nije pomoglo.
Njen svekar, stariji čovjek, koji je prije nje ušao u taj autobus, je također počeo moliti za 14 -godišnjeg dječaka
Kao odgovor došla je i njemu naredba da da izađe
Odvedeni su i više se nikad nisu pojavili
Otac, muž i stariji sin su također nestali iz njenog života
I Nura je ostala da živi sama
Prekorijevala je samu sebe što bar njega nije ubijedila,
Što ga nije zamaskirala
Često bi nam to pominjala i sigurno je to svakodnevno u sebi iznova proživljavala, smišljajući svaki put bolji, lukaviji način da ga provuće a onda se kajući što to nije učinila...
Nura je ipak bila borac.
Borila je se
Malo pomalo grč s njenog lica je nestajao
Otkrivali se tragovi ljepote skrivene ispod boli
Odselila je se i sve rijeđe smo je viđali
Saznali smo da je bolesna
Zadnji put kad nam je došla puno je bolje izgledala
Bila je vesela, šalila se.
Pričala je da je sama naučila arapsko pismo i da uči Kuran
Pričala nam je o bolesti. Kako se liječi.
Raspitivala se za broj telefona naše rodice kojoj su pomogli neki lijekovi
Nakon nekoliko mjeseci, u januaru 2005. rodila mi se kčerkica i ja sam uzeo novine, jer u njima objave spisak porodilja
Pregledam sam novine i ostavio
Uvečer je mama uzela i listala
I u jednom trenutku reče: Pa Nura umrla
Vidjela je njenu posmrtnicu
Kad neko umre obično čovjek pomisli:
Mogao je još proživjeti
Doživjeti jos lijepih stvari
Nura je jedina osoba koju sam poznavao za koju nisam to pomislio
Jer ona je davno ubijena i život je za nju bio od tog 11. jula 1995 patnja
Majčina jetra takav život više nije mogla podnijeti
Bol ju je izjela
Pala je na postelju i zadnje što je učinila bilo je da da pare i zamoli da se za njene zakolju kurbani
Rekla je da joj je žao što bar ne može izaći da ih vidi
Nur na arapskom znači svijetlost
Svijetlost njene duše, koja je sve nas koji smo je poznavali obasjala svojom toplinom, ugasla je dan poslije
Ovog 11. jula dva dječaka iz porodice Muminović, Nurini sinovi i njihov djed su sahranjeni.
_________________________________
Juli 2009, fotografije koje sam zabiljezio u Potocarima
http://www.facebook.com/album.php?aid=2027017&id=1016201477&l=8f57f24a06
Nura i njeni sinovi
http://img297.imageshack.us/img297/7251/nura4.jpg
http://i37.tinypic.com/2wh2q37.jpg
http://i38.tinypic.com/35i0rbk.jpg

Dugo polje

2011-12-01T00:14:00.001+01:00

01.07.2009.

Nedaleko od nase kuće je Gradac, brdo koje se uzdiže kao piramida iznad pitome Drinske doline
Tokom cijele godine Gradac je bio poprište naših avantura, o kojim često iz straha da nam ne zabrane odlaske ne bismo smjeli pričati roditeljima
Ja i brat bi se ljeti penjali na njega
Duž njegove sjeverne strane, okrenute Bratuncu, postoji blaga utabana staza koja vodi do samog vrha
Ta staza bi tek pred samim vrhom postajala strmija, zahtjevnija, ali ni ona nije predstavljala poseban napor.
Dječije lagane noge bi brzo savladale i taj posljednji izazov i za petnaestak minuta od početka puta, našli bismo se na vrhu
Vrh je bio uglavnom ravan.
Tu i tamo bi se nalazile velike iskopane rupe - vjerovatno ostaci položaja iz nekih od svjetskih ratova koji su tutnjali i ovim krajem, a koji su usljed zuba vremena gubili svoju prvobitnu formu, srastajući se s okolinom.
Podno Gradca je veliko, kako smo ga mi u neznanju zvali Rimsko groblje.
I oni koji dolje počivaju sigurno su se penjali ovdje.
Ponekad bismo, igrajući se po šumi, pronalazili komadiće keramike na kojima su otisci njihovih prstiju koji su je oblikovali
Možda su koristili ovu uzvisinu i u vremenima strepnje, tražeći utočište od naleta mnogobrojnih osvajača koje je mamio sjaj srebra iz obližnje Srebrenice.
Kad bi se popeli na vrh, najprije bi smo potražili medju rastinjem skrivenu malu granitnu kocku kojom je obilježena najviša tačka
Stali bi na nju da i zvanično proglasimo uspješnost našeg malog poduhvata
S vrha se, zbog guste šume, nije moglo nešto posebno vidjeti
Zbog toga bismo - nakon što bi obavili taj mali ritual, krenuli malom stazicom ka južnoj strani - jedino s nje se pružao pogled
Spustili bi se dvadeset koraka i došli mjesta na kojem se iz mekane šumske zemlje pomaljala stijena koja je štrčala kao neki 3-4 metra dug klin, horizontalno zabijen u brdo
Mi bismo oprezno sjeli na to kameno sedlo i malo pomalo se pomjerali naprijed dok ne bismo došli do samog kraja.
Odatle drveće više nije bilo prepreka - bio nas je pomalo strah ali vrijedilo je - pred nama bi puknuo prelijep pogled prema dolini...
U toj dolini je sad Memorijalni centar Potočari.

Za nekoliko dana idem tamo i iz doline, koju smo nekad zvali Dugo polje, ću kao i svaki put baciti pogled na brdo mog djetinjstva.
Devedeset druge, oni koji obitavaše u kućama posijanim oko njega, žurili su stegnutih srca ka Srebrenici.
Vrijeme strepnje je ponovno došlo.
U Srebrenici ih otvorenih ruku dočekaše Glad, Bol, Tuga i Smrt
Vreli juli 95-te spojio je još jednom sudbine Hilme, Selima, Ramiza, njegovog sina, Saliha, Hasana, Aziza, Omera, Emira...

Prvi moj put u Podrinje nakon rata desio se 2002 godine
Od tad svakog jula idemo
Ove godine smiraj će naći tijelo Abida Siručića, mog tetka i jos oko 500 drugih, čije su porodice bile sreće da se koliko toliko kompletira tijelo
Tamo sam neobično smiren. Upijam mirise zavičaja, koji je duboko usadjen u meni

***

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!"
Blago vama kad vas - zbog Mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!

Poniznom sluzi biča

2011-12-01T00:11:00.001+01:00

01.07.2009.

Htio si da ga spustiš u nizine
a njegov duh je poletio
Htio si da ga skriješ
a učinio si ga poznatim
Htio si da nema biljega
a on dobi cvijetni spomen
Otjer'o si ga od doma
a on se vraća u krajolik djetinjstva

Sve što si želio njemu
svom silinom se vratilo tebi -
Poniznom sluzi biča
Koji sam sebi odredi
tamnicu izolacije
strepeći od Ljudi
daleko od krajolika
rodnog kraja

Od kolijevke pa do groba, za njeg' najljepše (i skoro jedino) biješe đačko doba

2011-12-01T00:07:00.001+01:00

Nije važno koliko daleko dospijemo na svom putu
Na to ionako nemožemo utjecati
Bitan je način na koji smo prešli tu našu životnu stazu
A ovaj švrćo je, kao što se i vidi, kročio kroz život s osmjehom.

"Ulice su prepuna svijeta. Narod hoda bez cilja samo da mu prodje vrijeme..."

2011-12-01T00:05:00.001+01:00

Jedan od pripadnika DUCHBAT1 je na Youtube postavio snimke koje su snimili u Srebrenici 1994 godine.
Pokusao sam prepoznati nekog ali je jako tesko. Staticnih snimaka je vrlo malo - uglavnom je snimano iz auta u pokretu a i izmaglica godina vec se polagano spusta i na te snimke

Vise snimaka koje je snimila prva postava DUCHBAT-a, koja je u Srebrenici ostala nekoliko mjeseci, mozete pronaci na pronaci na adresi:
http://www.youtube.com/user/sjocobob

IZJAVA 710399

2011-12-01T00:02:00.001+01:00

Prije par dana naisao sam na dokumentarni film IZJAVA 710399
Moj brat je strijeljan u Branjevu - to strijeljanje su neki prezivjeli.
U filmu sam saznao nekoliko novih detalja o tim dogadjajima za koje ranije nisam znao

2 dio; 3 dio; 4 dio; 5 dio; 6 dio

Živjeh

2011-11-30T23:57:00.001+01:00

18.06.2009.

Živjeh na svijetu ovom
Žih do Srebren'ce ljeta
Zadnje što vidjeh su boli
Nevin osmjeh djeteta

Ostah da ležim sakriven
Zagrljen s neznanim likom
Padoh na zemljicu mehku
Pokošen samrtnim krikom

OŠ Vuk Karadžić, Bratunac, Školska 1980/81, Razred Ib

2011-11-30T23:55:00.001+01:00

09.06.2009.

Do veceras sam imao 4 fotografije na kojim se nalazi moj brat. Sve iz perioda kad je imao 18-19 godina. Večeras sam na Facebook-u pronašao ovu: Aiša, Jasmina, Biljana, Zekerijah, Amir, Danica, Admir, Vesna, Lejla, Adnan, Slađana, Vlado, Nihada, Emir, Admir, Samira, Mirsad, Sabahudin, Danijela, Jasmin, Merim, Merima i drugi s učiteljicom Marom Bec

Emir je u zadnjem redu, drugi lijevo od učiteljice (bijela košulja)

Hvala Jasmina.
Update:
Jasmina mi je, nakon sto sam je kontaktirao, poslala jos 4 fotografije iz perioda osnovne skole

Drugi s lijeva u prvom redu

Prvi s lijeva u prvom redu

Na sredini treceg reda u bijeloj kosulji, nasmijan

Posljednji red, prvi s desna (plava kosulja i bijeli dzemper)

Slovo o životu

2011-11-30T23:53:00.001+01:00

30.05.2009.

Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti

Na stranicama ovog bloga često sam pisao samo početno slovo imena osoba koje se pominju
Za ovih nekoliko godina od kad blog postoji neka od tih slova su se Božjom voljom pretočila u krug svijetlosti: Slovo A je tamo, slovo M je tamo, slovo Đ je tamo...
Jučer im se, s izlaskom sunca, u svom 85-om ljetu, pridružila još jedna meni draga osoba:
Emin sin Zaimov - moj đedo.

Flashback

2011-11-30T23:52:00.001+01:00

27.05.2009.

Flashback je psihološki fenomen pri kojem individua doživi iznenadni, obično snažni ponovni doživljavaj prošlog iskustva ili elemenata prošlog iskustva

Ova pjesma je bila popularna u mom djetinjstvu.
Bila mi je draga zbog tog što se u njoj pominje ime mog oca
To je bila era u kojoj se u naletu pomodarstva ime Omer smatralo staromodnim i rijetko se pominjalo.
Jedan moj vršnjak u Tuzli je dobio to ime i zbog tog su napadali njegovu majku: Gdje ćeš dijete davati to staro ime
Čak je i dijete doživljavalo probleme medju vršnjacima.
Otac je dobio ime po svom djedu Omeru - najstarijem, meni po imenu poznatom članu moje porodice.
U "zaostaloj" sredini u kojoj je moj otac odrastao to ime je smatrano časnim i lijepim. Bilo je to ime koje je davano djeci s željom da budu pravedni i dobri kao onaj velikan Omer, drugi halifa

Kao dijete nisam znao ni za halifu, ni za pradjeda, ni za druge Omere.
Riječ "Omer" je kod mene imala samo jedno značenje - "otac"

Na zidu djedine sobe, okačenoj visoko, da je djeca ne mogu dokučiti stajala je mala polica.
Policu je vjerovatno načinio naš komšija: dobroćudni veseljak, stolar Miodrag.
Pokrivene sitnom prašinom i paučinom sa zidova njegove stolarske radnje gledale su na nas kad bi došli s đedom, filmske zvijezde iz 60-tih 70-tih

Miodrag je imao još jedan posao - puštao je filmove u lokalnom kinu
Upao je u zamku alkohola pa je znao danima da pije.
Onda kad bi se otrijeznio svijetlo u njegovoj radioni se nije gasilo sve dok ne be uspio odraditi sve narudžbe.
Pokazivao bi svoje šake i hvalisao se kako se za razliku od svojih kolega ima sve prste na broju jer se nikad ozbiljnije nije posjekao

Na toj maloj drvenoj polici prekrivenoj neninim vezom šepurio se ponosni produkt SFRJ industrije - radio lampaš

Ako bi radio više od par sati ponekad bi se znao zapušiti, pa bi ga amidža brže bolje iznosio napolje dok smo mi u strahu posmatrali tu spravu čiju narav ni stručnjaci koji su je projektovali ne uspješe do kraja ukrotiti
Kad bi mu se promjenile pregorele lampe on bi se ponovo vratio u život i iz njeg bi znale izlaziti lijepe melodije

Čim bi se iz drvene kutije začula Omer beže trčali bi i govorili mu da ide njegova pjesma
Sad kad je čujem doživim fleshback, vrate se sjećanja - skoro pa da mogu osjetiti miris tog doba...
Izvodilo ju je više pjevača Nada Mamula, Hanka Paldum, Josipa Lisac i drugi
Imenu Omer, koje sam volio, jer je bilo ime mog jedinog, ipak je u mom dječijem doživljaju najviše godio začin u vidu Josipine izvedbe - ekstravagantne, otkačene, super moderne, da ga ponovno uzdigne i pokaže i drugima širom SFRJ, koji su poznavali jedino taj jezik svu ljepotu i milozvučnost riječi OMER

Skup iracionalnih brojeva

2011-11-30T23:47:00.001+01:00

U slučajevima kad su kosti izmješane, iskidane procjena broja skeleta vrši se na osnovu toga koliko je trtičnih kostiju izvađeno iz masovne grobnice

Nekako, valjda je to odbrambena reakcija, čovjek pokušava da predstavi sebi stvari ljepšim nego što jesu...
Možda je se na neki način spasio!, tražimo trun nade u početku
Kad se ona izgubi, dođu nove misli:
Nisu ga mučili!
Umro je brzo!
Naći ćemo kompletno tijelo!
i sl.
Pa i te ekshumacije, sastavljanje dijelova tijela i sl. zamišljamo drugačije, sofisticiranije...

Čuj, broje trtične kosti!

Rodbina mrtvog naroda (članak iz magazina BHDANI)

“I mislio sam samo na to da moja majka nikad neće saznati gdje sam skončao.”

2011-11-30T23:42:00.001+01:00

10.04.2009.

Sudac Rodrigues:

Hvala Vam
Završili ste vaše svjedočenje

____________________________________________________
Svjedok O, 17-godišnjak koji je preživio pogubljenje u julu 1995 god.
Svjedočio je pred Haškim tribunalom 13. aprila 2000. god
http://www.icty.org/sid/184

Kamenica 10

2011-11-30T23:39:00.001+01:00

Nakon razgovora s osobljem ICMP-a saznao sam da je dio tijela mog brata pronadjen u masovnoj grobnici Kamenica 10, na podrucju Zvornika

Grobnica Kamenica 10 je otvorena sredinom avgusta prosle godine.
Prema onom što ona ima u svojoj bazi podataka tijelo tetka Abida pronadjeno je u grobnici Kamenica 9,
Ove dvije grobnice prema onom sto sam za sada saznao vezane su za egzekucije na podrucju Pilice i obliznje farme Branjevo
U BiH se zadnjih godina se, uglavnom putem DNK analize, godišnje razrijesi sudbina oko 1000 osoba
Inace do sada je identifikovano 5.600 od oko 8.100 "nestalih" padom Srebrenice 1995. godine.
http://www.stijena.com/index.php?/BiH/Izvadeni-posljednji-posmrtni-ostaci-iz-Kamenice-10.html

Yours faithfully

2011-11-30T23:36:00.001+01:00

07.04.2009.

Predmet: G.din Emir Omerović, BAZ-901198/02

Poštovana gospođo,

U pogledu zahtjeva za traženjem, koji ste otvorili za g-dina Emira Omerovića dana 27. februara 1996. s žaljenjem Vas obavještavamo da, prema informaciji koju je MKCK dobio od vlasti Republike Srpske, Vaš sin je poginuo u julu 1995. godine na području Kravice.

Na žalost, MKCK mora uzeti ovu informaciju kao odgovor na Vaš zahtjev za traženjem. U prilogu Vam dostavljamo Potvrdu o smrti, izdatu od strane MKCKa, koja potvrđuje gore spomenuto.

Strane su se obavezale da će tražiti posmrtne ostatke osoba o čijoj se sudbini ništa ne zna i osigurati dostojnu sahranu

Molimo Vas da primite izraze našeg iskrenog saučešća

S poštovanjem

F..... O.... V.....

Delegat Službe Traženja

_________________________________________________

Ovo pismo smo dobili od Međunarodnog Komiteteta Crvenog Krsta – MKCK krajem 1996. god.
Bilo je zagubljeno u papirima i tek sam ga nedavno pronašao

Više od 22.000 osoba u BiH prijavljeno je kao nestalo.
MKCK je dobio mandat i sredstva da u skladu s aneksom sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma, radi na rasvjetljavanju sudbine svih osoba čija je sudbina nepoznata

Na traženje porodica da se daju informacije o nestalim osobama, neko iz tadašnjih vlasti RS je slučajnim odabirom sa spiska nestalih iz Srebrenice izdvojio par stotina imena i dostavio ih MKCK-u uz lakonsko obrazloženje da su te osobe nastradale u minskim poljima. Medju tim imenima je bilo i ime mog brata.

To je bila aktuelna priča ljudi na čelo RS u to doba i to me ne čudi.

Ono što me čudi je da jedna, u svjetskim okvirima ozbiljna organizacija, bez bilo kakvih materijalnih dokaza, izjave svjedoka, informacije o lokaciji tijela - bez bilo čeg što bi razjasnilo sudbinu, uzima ovu informaciju kao relevantnu i šalje na adrese par stotina porodica potvrdu o smrti.

Ne razumijem.
Možda su nadredjenim ili sponzorima htjeli prikazati da se ovdje ko nešto radi.
Zbog nas ga sigurno nisu pisali.
Reakcija obitelji na ove potvrde su bile burne i koliko mi je poznato MKCK je nakon toga prestao s ovom praksom.

Nakon 14 godina čekanja

2011-11-30T23:33:00.001+01:00

11.03.2009.

Danas je i nama, stigao poziv iz Međunarodne Komisije za Nestale Osobe (ICMP)

Majka se javila

Saopštili su joj da su identificirali Emira.
Pronađen je donji dio tijela - kosti nogu, bez stopala...

I Emirovo kao i tijelo tetka Abida Siručića, za kog sam prošle sedmice saznao da je identifikovan, pronađeno je na području sela KAMENICA.

Šta sad

Ponovno čekanje da se identificira jos dijelova skeleta kako bi se koliko toliko kompletiralo tijelo i obavila dženaza.

Da li će to biti ove godine nije moguće reči.

Unatoč brutalnom suočenju s veličinom prije svega njegove osobne tragedije i boli koju ovakva vijest donese porodici, osjećam se kao da se moj brat ponovno vratio kući.

Kao da je isplivao iz mraka košmara i da je ponovno tu negdje...

Nadam se i molim Boga da je njegova duša prema kojoj je bilo usmjereno toliko ljudske zlobe pronašla Božiju milost i spokoj.

Molim Boga da i svim drugih nevino ubijenim podari mir a nama da da strpljenje da podnesemo istine o svijetu u kojem živimo .

Za zasluge i tome slično

2011-11-30T23:27:00.001+01:00

05.12.2006.

Jučer, 04. 11. 2006 godine, u kasarni »Johan Willem Frisso« u holandskom gradu Assenu, po odluci Ministarstva odbrane Kraljevine Holandije dodijeljene su medalje za pripadnike Holandskoga bataljona UNPROFORA - DUTCHBAT III.

Među nagrađenim su i vojnici koji su se u julu 1995 nalazili u Srebrenici

Ne osuđujem vojnike kao pojedince jer nisam bio svjedok njihovih djela ali DUCHBAT kao cjelina, DUCHBAT kao jedna od karika u lancu će ostati kao simbol misije koja je doživjela katastrofu...
To nikakve metalne značkice ne mogu izmjeniti...

Nisam iznenađen, razočaran, tužan i sl
Kao sto je amidža napisao u jednom pismu iz Srebrenice: "Nit tugujem niti se radujem, jednostavno meditiram"
Svako pokazuje svoje lice. Ono što me začudilo (ili pak ne) je da su lica nekih od vojnika taj dan bila nasmijana

Jednu simboličnu nagradu su Holanđanima dali i projektanti Memorijalnog centra Potočari, koji su odlučili, ne znam iz kog razloga, da drvo koje će krasiti mezarje bude HOLANDSKA LIPA
Od holandske lipe će biti bar neke koristi - pravit će hladovinu grobovima onih koji su u tišini morali da nestanu.

__________________________________

"Slobodan Mijatović, sa grupom vojnih policajaca, na putu od Srebrenice do Han-Pijeska pratio je Ratka Mladića, haškog optuženika koji je još uvijek u bijegu. Prisjetio se kako se pratnja zaustavila kod mjesta Sućeska.

“Mladić se obratio pripadnicima zvorničke policije ‘Vukovi s Drine’ govoreći da se ne žure i da s pameću rade to što rade, jer im je svijet dao dovoljno vremena”, kazao je Mijatović.

http://www.bim.ba/bh/139/10/14331/

************
Once the town fell, Rutten and the other troops looked in vain to Lt Col Thomas Karremans and his deputy, Major Robert Franken, for leadership. Rutten tried to convince his commanders to get the civilians inside the UN compound and alert the world. “Fighting the Serbs would have been a suicide mission because of our poor logistics and useless ammunition. But we could have done something more.” Nothing came of his plan. “At the very moment when we needed leadership, Karremans and Franken gave us no direction. Every soldier was prepared and willing to do something, but nobody was given the command.”

http://www.timesonline.co.uk/tol/life_and_style/article646673.ece?token=null&offset=12&page=2

************
Ubijanje mrtvih
http://www.bhdani.com/arhiva/253/t25301.shtml

Danas je Emiru rođendan...

2011-11-30T23:20:00.001+01:00

12.08.2006.

Dragi Samire, napokon je došlo i tvoje pismo
Bili smo se zabrinuli šta je s tobom.
I Emir je dobio tvoje pismo.
Priprema se da ti odgovori.
Mi smo zasad dobro. Hrane još imamo zalihe.
Konvoji rijetko dolaze, al će se valjda preživjeti.
Ne brini za nas, čuvaj se ti.
Ja i Samija smo dobili predratnu liniju,
Emiru fali još 10 kg.
Teško se privikava na ove uslove, a i dosadno mu.
Ovih dana ugrijalo da se poludi.
Danas je malo osvježilo.
Danas je Emiru rođendan pa nam je Samija napravila krofne.
Imamo još šečera što smo kupili za pare što ste nam poslali.
Bašte nismo imali gdje sijati, pa je nezgodno.
Niko ništa neda bez para, al opet Samija ponešto nađe.
Tranzistor me još služi, to nam je jedina veza sa svijetom.
Slušam vijesti ali izgleda da ovom belaju nema kraja pa je svaki dan sve teže.
Valjda će Bog dati da i nama svane da se sastanemo.
Zaboravili smo kako izgledaš.
Ne možemo ovamo da nađemoi nikoga da bi zamjenili pare.
Ima u Holandiji M. T.
preko njega se može poslati.
Reci Đedi i Neni nek nam se jave.
Poselami sve naše
Vole te tvoji Omer, Samija, Emir
Čuvaj se

Omer Omerović
Srebrenica, 13.08.1994

Prije 33 godine u Ljuboviji, malom gradiću na desnoj obali Drine rođen je moj brat...

Jedan dan ljeta '91 došao je sav prašnjav kući.
Rekao mi je da je krenuo s Seidom do Zvornika s motorom i da im je negdje oko Konjević Polja pukla guma.
Prošli su srećom bez povreda.
Uspjela su da zaustave jedan kamiončić i ubace motor na prikolicu i tako se vrate nazad u Bratunac.

Vlasnik gore pomenutog motora danas živi u Sarajevu.
Član je Sarajevo bikers club-a i jedan je od pokretača sada već tradicionalne manifestacije "Vožnje za Srebrenicu"

Iz priče o životu mog brata koju sam napisao prošle godine (link) izdvojit ću završni dio:

Ulazak u Srebrenicu je bio veličanstven: buka auspuha koju su namjerno stvarali motoristi u znak pozdrava i prodoran zvuk sirena je izmamio građane ovoga malog mjesta na doček nas koji smo došli da ukažemo poštovanje NJIMA.
Bio je to istovremeno i tužan i veličanstven trenutak. Trenutak koji smo već doživjeli prošle godine i koji ćemo doživjeti, ako Bog da i naredne godine. I svih narednih godina.

Jedan od NJIH je i moj brat. Volio je motore i da je tu, znam da bi ih s uživanjem posmatrao.
12. avgusta je njegov rođendan. Te 1995 godine živio je 22. godinu svog života

Riješenje o smrti

2011-11-30T23:16:00.001+01:00

16.07.2006.

Kako nas pravni sustav u to doba nije mnogo mario za termin nestala osoba morali smo u februaru 2001 god podnijeti zahtjev sudu da se otac i brat proglase mrtvim
Bilo je potrebno pronaći dva svjedoka koja su ih vidjela tih julskih dana u Srebrenici. Napisati izjavu. Zatim pronaci nekog ko ce kao zastupati nestalu osobu i s tim svim otići na Sud.

Pisanje tog zahtjeva je bilo uznemirujuce iskustvo.
Nekom sa strane moze zvucati ludo ali u to doba jos uvijek je tinjala slabasna nada da je bar neko prezivio.. Da je mozda negdje u zatvoru i sl.

Nakon nekoliko mjeseci stigle su koverte s rješenjem.
U obrazloženju izmedju ostalog stoji da se 15 dana po objavljenom oglasu u Službenim novinama nestali nije javio pa ga sud na osnovu člana 67. Zakona o Vanparničnom postupku proglašava mrtvim.
Kao datum smrti pravnici su odabrali 22. 12. 1996 god.

Zemlja koja je smrtnim sjemenom posijana

2011-11-30T23:14:00.001+01:00

15.07.2006.

15. juli je datum koji se kod velikog broja do sada identifikovanih navodi kao dan smrti.
Na ovaj dan pokušat ću dati hronologiju šta smo sve doživjeli počev od pada Srebrenice pa sve do danas.

Utorak, 11. juli 1995 god
Otac, mati i brat napuštaju Srebrenicu. Majka je ispekla hljeb i djeli im. Uzimaju po konzervu. Jedan dedo daje mom bratu 100 DM da mu se nadje.
Na izlazu iz Srebrenice se grle i rastaju. Majka ide prema bazi UN-a u Potočarima dok otac i brat odlaze prema selu Šušnjari gdje se skupljaju muškarci.

Krajem dana dolaze prvi izvjestaji o ubistvima.
Ministar vanjskih poslova BiH stupa u kontakt sa raznim medjunarodnim političarima i zvaničnicima UN-a, uključujući i Madeleine Albright, ambasadora SAD i holandskog ministra odbrane.
Pokušava se animirati svijet da se nešto učini kako bi se ljudi spasili.

Srijeda, 12 juli
Čelo kolone je krenulo poslije ponoci ( 00:30h), a zadnji dijelovi nakon 6 sati.
Brat kreće s nekoliko poznanika. On je najmlađi među njima. Nikada se nije kretao tim predjelima.
Rastaje se s ocem. Otac ne želi da ide s njim da ge ne bi sputavao.
Vraća se u Potočare gdje stiže ujutro. Dolazi do kuće mamine poznanice gdje ona prespavala tu noć.
S razdanjivanjem napuštaju kuću i odlaze prema kompleksu fabrika u Potočarima.
Počinje deportacija iz Potočara.

Ministar vanjskih poslova BiH obavještava javnost da se na stadionu u Bratuncu nalazi veliki broj zarobljenih muškaraca i dječaka
Ponovni apeli između ostalog i američkoj ambasadi ostaju bez rezultata.

U sumrak oko 20:00 h na velikoj poljani na Kameničkom brdu kolona staje. Amidža posljednji put viđa Emira. Nekoliko sekundi kasnije nastaje strašno granatiranje od čijih posljedica gine veliki broj ljudi. Grupica u kojoj je bio moj brat se raspala i on ostaje sam.

Četvrtak, 13. juli
Otac i majka noć provode pored stražarske kučice jedne od fabrika.
U isto vrijeme brat s hiljadama očajnih nalazi se opkoljen na Kameničkom brdu.
Nastavlja se deportacija žena, djece i staraca iz Potočara. Muškarci i dječaci se i dalje odvajaju.

Tokom dana zarobljeno je dosta muškaraca iz zadnjeg dijela kolone. Nekoliko hiljada njih je odvedeno na sabirna mjesta na poljani kod Sandića i na fudbalskom stadionu u Novoj Kasabi.

Oko podneva otac i mati kreću prema autobusima. Oca odvajaju i usmjeravaju u autobus s muškarcima i dječacima.
Pored puta mati vidi veliki broj zarobljenih, uglavnom mladića. Pita vozača gdje ih vode.
Pogriješili su pa ih vode da ih kazne, glasio je odgovor.
Mati pogledom prati autobus u kojem je otac sve do raskrsnice u Konjević Polju. Očev autobus skreće prema Zvorniku a majka stiže u Kladanj

Počinju masovna pogubljenja: na rijeci Jadru, u Cerskoj dolini i u skladištu u Kravici i Tišći

U selu Ravne kod Kladnja desetina hiljada žena i djece čekaju prevoz prema aerodromu Dubrave gdje ih smještaju u šatore. Dolinom odjekuju jecaji.

Saznajem da je moja majka stigla.

20:00 sati: Završeno je odvođenje civilnog stanovništva iz Potočara.

Petak, 14. juli
Savjet bezbjednosti UN-a izražava zabrinutost zbog prisilnog raseljavanja civila iz Srebrenice. Međunarodna zajednica izražava izuzetnu zabrinutost zbog nestalih Muslimana. Licemjerne izjave nažalost nisu dovoljne da se spasu životi.
Cijeli dan traju pogubljenja na Petkovačkoj brani, Orahovcu i Tišći

Mati prijavljuje u Međunarodnom komitetu crvenog krsta (MKCK) u Tuzli da je otac odvojen u Potočarima a da je brat krenuo šumom

Subota, 15 juli
Susrećem se nakon 3 godine i 4 mjeseca s majkom u Tuzli
I dalje traju pogubljenja na Petkovačkoj brani

Nedjelja 16. juli
Pogubljenja na Vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Domu kulture u Pilici.
Čelo kolone uspijeva se probiti do Sapne.
Negdje predvečer strina zove telefonom i kaže da je čula da je Emir prešao.

Ponedjeljak 17.juli
Pogubljenja na području Kozluka
Nema novih informacija o bratu. I dalje se nadamo da je uspio preći.

Oko 10 h ujutro tetka me zove telefonom da dodjem hitno kod nje na posao. U njenoj kancelariji zatičem usplahirenu ženu iz Bratunca.
Saopštava nam da je njen autobus koji je išao poslijepodne 13 jula iz Potočara zaustavljen u Kravici.
S druge strane puta stajao je autobus s zarobljenim. Prepoznala je mladića koji je sjedio nasuprot njoj. Bio je to moj brat.
Odlazim s njom i ona u Međunarodnom crvenom krstu u Tuzli daje izjavu. I ja takodjer još jednom ispunjavam obrazac za oca i brata.
Dobijamo obećanje da će Crveni krst učiniti sve što je u njihovoj moći da se zarobljeni spasu.

21. juli
Majka susreće u Tuzli jednog mladića i on joj kaže da je vidio Emira u koloni i da je : "Emir poludio"?!

Avgust 1995.
Dajđu u Njemačkoj telefonom zove komšija iz Bratunca i saopštava mu da je mog oca jedan njegov školski kolega spasio i prebacio u Srbiju.

Narednih nekoliko mjeseci prolazi u iščekivanju da se otac javi.

Novembar, 1995 god.
Razgovaram s momkom koji je bio s mojim bratom i u koga se on uzdao kao iskusnijeg.
Priča mi da se veliki broj ljudi ponašao čudno tog prvog dana. Među njima i Emir.
Sumnjali su na bojne otrove. Kaže da je Emir uspio prebroditi krizu do dolaska na Kameničko brdo.
Tu je započelo intenzivno granatiranje i on Emira više nije vidio.

April 1996.
Majka odlazi u Međunarodni komitet crvenog krsta u Sarajevu da bi provjerila ima li kakvih informacija o ocu i bratu.
Vraća se potištena. Službenica joj saopštava da moj brat uopšte nije registrovan u njihovoj bazi nestalih osoba.
Još jednom i ja i mati prijavljujemo njegov "nestanak".
Iako smo bili svjesni da MKCK ništa posebno nije radio ova vijest izaziva bijes i razočarenje.

Maj 1996. god
Dok zvaničnici govore da je "potraga za nestalim potraga za masovnim grobnicama" porodice se i dalje nadaju i pokušavaju na sve načine saznati imal' preživjelih.
11. maja na liniji razgraničenja kod Zvornika američkim vojnicima IFOR-a predaje se posljednja grupa od sedam preživjelih koji su se skoro godinu dana skrivali po napuštenim selima oko Srebrenice. IFOR ih predaju policiji u Zvorniku i oni u kontraverznom sudskom procesu bivaju osuđeni na 60 godina zatvora.

Opet vijesti o Emiru. Amidža mi saopštava da je čuo od jednog bratunčanina da je vidio Emira 13. jula na Kameničkom brdu.
Pozivali su ih da se predaju. Jedan momak se tu ubio. Emir je rekao: Ja se neću predati i krenuo dublje u šumu.
Izgleda da nije uspio u svom pokušaju da se probije iz obruča. Nekako u ovo vrijeme majci još jedna žena priča da je vidjela Emira u poslijepodnevnim časovima tog 13. jula u ogromnoj koloni zarobljenih u blizini Kravice.
Išao je s rukama na potiljku.

Ljeto, 1996. god
Majka ide u Komisiju za traženje nestalih da izvadi neku potvrdu. U holu na zidu otkriva spisak s nekoliko stotina imena navodno poginulih. Među njima i ime mog brata.
U Komisiji joj objašnjavaju da su ga dobili od Crvenog krsta s Pala na čijem je čelu Ljiljana Zelen Karadžić,
Na uporno insistiranje da daju bilo kakvu informaciju o nestalim osobama oni su im dostavili bez ikakve propratne dokumentacije s dokazima ovaj spisak osoba za koje se naveli da su nastradale na minskim poljima?!
Pokazalo se da su spisak načinili nasumice izabravši imena s popisa nestalih.

Još jedno razočarenje.
Komšija iz Bratunca saopštava dajđi da ona vijest da je oca spasio kolega nije tačna

Februar 1998 god.
Kruže mnogobrojne glasine o mjestima na kojim se drže zarobljeni.
Ponovo tračak nade. Na tv "Studio 99" gostuje tip koji dva sata priča o tome kako je vidio zarobljene srebreničane u zatvoru u Sremskoj Mitrovici (Srbija).
Vijest dolazi do UN-a. Vrši se inspekcija koja ne daje nikakve rezultate. Ispostavlja se da je dotični pokrenuo priču da bi ostvario materijalni interes.

2000 god.
Na kraju svjedočenja u Haagu sudija pita jednu od majki želi li okrivljenom nešto reći, ona se obraća: “Pitala bih gospodina generala, ima li nade da je neko od njih, negde, nekako, još živ, samo ne može da se javi?” Radislav Krstić je sam odmahnuo glavom.
Nakon ovog događaja i posljednji optimisti gube nadu da ima preživjelih.

Februar, 2001 god.
Obitelji nestalih prisiljene su od strane države pokrenuti pred sudom postupak da se oni proglase mrtvim. Mi to odlagali sve do februara 2001.
Nakon nekoliko mjeseci stigle su koverte s rješenjem. U obrazloženju između ostalog stoji da se 15 dana po objavljenom oglasu u Službenim novinama nestali nije javio pa ga sud na osnovu člana 67. Zakona o Vanparničnom postupku proglašava mrtvim. Kao datum smrti za sve nestale određen je 22. 12. 1996 god.

April, 2002. god
Svakim danom se otkrivaju nove masovne grobnice.
Identifikacija klasičnim pute u najvećem broju slučajeva je nemoguća.
U naš stan dolazi ekipa za uzimanju uzoraka krvi. Papir upija nekoliko kapljica krvi. DNA analiza ostaje jedina nada da če se među hiljadama kostiju otkriti one mog oca i brata.

2003. god.
Porodice nastradalih odbijaju ponuđenu lokaciju nedaleko od Kladnja i insistiraju da se njihovi najmiliji sahrane u Potočarima.
Nakon nekoliko godina natezanja Memorijalni centar Potočari i zvanično otvoren, počeo ukop prvih žrtava.

11. juli, 2006.
U Memorijalnom centru Potočari postavljene ploče s imenima 8373 ubijenih. Do sada je identifikovano 2.636 žrtava.
Tijela Omera i Emira Omerovića još uvijek nisu pronađena.
_______________________________
Slika: Vojna ekonomija Branjevo u blizini Zvornika. Na ovom mjestu je 16 jula 1995 god pogubljeno oko 1200 ljudi.
Danas na njoj nema nikakvog obilježja o ovom užasnom masakru.

Brojke i slova

2011-11-30T23:12:00.001+01:00

12.07.2006.

Moj otac: Omerović (Emin) Omer, 1950

Moj brat: Omerović (Omer) Emir, 1973

Negdje 1996 majka je sređivala papire za penziju i otkrila da je neko u našem administrativnom lavirintu i kod oca i kod brata zamjenio vlastito ime s imenog oca.
Kod mog oca npr pisalo je "Emin sin Omera" umjesto "Omer sin Emina".
Kako je dokumentacija nastradalih bila je raspoređena po opštinama gdje su njihove porodice živjele krajem 1995 god mati je iz Sarajeva pogodila u Tuzlu da to ispravi.
U Tuzli joj međutim saopštavaju da dokumentacija nije kod njih?!
Ne znaju gdje je!
Nakon nove potrage nekako saznajemo da su očeva i bratova dokumenta greškom poslata u Srebrenik i da se mora tamo ići?!

Tako je moja majka isla par puta u 150 kilometara udaljeni Srebrenik da bi se njihova imena ispravno napisala.

Prošlog novembra slučajno na tv-u vidim obavjest da se do kraja mjeseca trebaju kompletirati spiskovi nastradalih kako bi se imena uklesala na zid u Memorijalnom centru u Potočarima.
Pogledam spisak "Drzavne komisije za tražanje nestalih" i vidim da je u njemu i dalje pogrešno napisano ime mog oca.

Pošaljem im mail - danima nitko ne odgovara.
Javim se jednom udruženju i oni šute.
Rok već prošao, opet se javim Komisiji s molbom da mi odgovore jesul' registrovali moj zahtjev. Konačno dobijam pozitivan odgovor i od Komisije i od Udruženja.

Prije mjesec dana zovem majku telefonom.
Ona se javlja i govori: "Hvala Bogu".
Šta je bilo mama?
Evo me na mezarju u Potočarima.
Postavljene su ploče s imenima.
Našla sam Omera i Emira.

Tako nam prolaze dani...

2011-11-30T23:09:00.001+01:00

12.07.2006.

OTAC: Mi smo uspjeli dosad preživjeti.
Smršali smo po 20 kg ali sad se nadam da će biti bolje.
Nadamo se da je najgore prošlo

MATI: Noćom tražimo u šumi paketice.

OTAC: Bili smo došli zimus u lošu situaciju, ali smo nekako preživjeli.
Skoro dva mjeseca smo nas troje jeli dnevno po pola kg kukuruze sa malo graha ili krompira bez ulja i zaprške.
Ali dobro je opet bilo jer je mnogi narod jeo kočanj i resu od lijeske...
Emir nam je na vagi dijelio hljeb...
Samija je tri puta polazila da ide za Tuzlu s onim kamionima ali srećom nije mogla ući u kamion, neznam šta bi mi ovamo da je otišla.

OTAC:Čuvaj se i slušaj tetku H.
Hvala joj od sveg srca što ti pomaže u ovim teškim vremenima kad skoro niko nikog ne poznaje...
Neznam vala ako se ovo uskoro ne završi nemože se dugo psihički izdržati

BRAT: Ja sam dobro. Bar tako izgledam (izgled vara)
I ostali bratunački ekstremi su dobro (tvoje dajdže, otac, dajnica, mati)
Ovde u ovom konzervatu život je tako dobar da vam ga ne bih poželio nikad.
Malo sam smršao 22 kg.
Ovde sam džomba 22 mjeseca od kako sam emigrirao i od tada nosim
1 farmerke, 1 jaknu, 1 patike pa mi se više sve zgadilo.
Ako ovo potraje neznam kako ću izdržati.

MATI: Fala vam za Samira. Znam da mu je lijepo.
Nećemo zaboraviti ako ostanemo živi.

OTAC: Kad ti pišem pismo osjećam kao da razgovaramo, nekako mi lakše
...Ne brini za nas ništa.
Ja mislim bit će puno sigurnije kad dođu Holanđani.

AMIDŽA: Čim od tebe ne dobiju malo duže pismo oni se zabrinu.
Omeru je strašno dosadno. Nema nekog svog društva, nema radija, tv, navečer mrak.
Onda sva ova neizvjesnost...

OTAC: Na ulici je uvijek puno naroda, narod hoda bez cilja samo da vrijeme prođe.

OTAC: Zdravlje nas služi zasad dobro.
Jedino pomalo popuštaju živci.
Teško je vjerovati da će ovoj bijedi doći kraj.
..Ne zna se šta je gore dan ili noć - vrijeme nikako da prođe
..Dobili smo 200 maraka pa smo se malo snadbili
Ponekad ja i Samija popijemo pravu kafu i sjećamo se starih dobrih vremena

AMIDŽA: Emćo mi dolazi često. Uspio je i on da odraste.
Postao je pravo dobar momak..

BRAT: Ti znaš kako je vama bilo prošle zime
Nama je bilo mnogo gore pa smo izdržali, pa izdržaćemo i ovo...
...Eto toliko zasad. Do skorog vidjenja
Piši!!!

OTAC: Stanje se pogoršava svaki dan...
Ne brini za nas. Čuvaj sebe, čuvaj živce
jer izgleda da ovom belaju nema kraja...

AMIDŽA: Ovamo je Samire postalo neizdržljivo.
Iz dana u dan mi sve više propadamo.
Hrana je nepodnošljiva, logor, život ispod dostojanstva.
Ovo ako se ne okonča za nas je tragedija.

MAJKA: ...Kod nas je stanje isto.
Ne idem više nigdje.
Ovo proljeće sve se ispraznilo u svijeta...

OTAC:Nemojte za nas brinuti.
Valjda će Bog dati da ovaj jad stane.
Samo mi je krivo što su nas svi osim . . . . . zaboravili
pa im teško i pismo da napisati.
Al neka. Ja sam se uvjek trudio da svima pomognem.
Sad je pokazao svako svoje pravo lice.

...U stanu je strašno dosadno, nema više o čemu ni da razgovaramo.
Za ove tri godine prepričali smo čitav život..

AMIDŽA: Za kraj da ti napišem par stihova koji govore o nama...

"O kako li opojno miriše,
tamo daleko behar u baštama našim
i medeni šafran po brijegovima...
A ovde život težak i tuđ.
Lancem sam svezan za svakidašnjicu bijednu
O kako bi rado živjeo tamo
gdje cvatu behar i medeni šafran..."

BRAT: Rezervišite mi jednu curu (ako ostanem živ)
_________________________________
Citati iz pisama: Srebrenica, 1993-1995
Slika: Srebrenica, Husein Nalic

“Ja sam ti sine, kao onaj pauk što visi na mreži. Sve čeka. Pašće. A ostaje da visi. Tako i ja čekam. A vrijeme prolazi”

2011-11-30T23:05:00.001+01:00

Danas je kroz mjesto u kojem živim prošao konvoj s 505 identifikovanih žrtava koje će biti sahranjene 11. jula u Potočarima.
Izašao sam s porodicom i čekao da se pojave.
Osjećao sam se, ako se mogu tako izraziti, savim normalno.
Razgovarali smo o običnim temama. Bebi se spavalo pa smo je pokušavali animirati.

Okupilo se par stotina, uglavnom članova obitelji nastradalih.
Stojimo raspoređeni na trotoaru s obje strane ulice.
Najprije je izbio auto policije a za njim se iza krivine pomolio prvi kamion.
Eno ih, neko reče. Čuju se prvi jecaji majki
Kako se kamioni približavaju mene kao da me je zapljusnuo hladni val.
Žmarci od ramena se proširuju na čitavo tijelo. Suze same kreću.
Kamioni s nekoliko stotina skeleta se zaustavljaju, stoje par metara ispred.
Skoro da se u zraku može nešto osjetiti. To je neopisivo.
Podižem ruke i učim fatihu. Pogledam oko mene svi plaču.

Nakon nekoliko minuta kolona ponovno kreće.
S njihovim udaljavanjem nestaje i onog pritiska u zraku oko nas.

Ne osjećam se tako ni u Potočarima dok mi preko ruku prelaze tabuti.
Zašto je to tako ne mogu sebi da objasnim.

____________________________________
Naslov: Izjava jedne žene koja je izgubila cijelu porodicu u Srebrenici i koja još uvijek čeka da čuje neku vijest o njima.

Ponekad ja i Samija popijemo i pravu kafu i sjećamo se starih dobrih vremena

2011-11-30T23:03:00.001+01:00

Emir pomalo prati svjetsko prvenstvo u fudbalu.

2011-11-30T23:02:00.000+01:00

Dragi Samćo
Dobili smo tvoje pismo.
Mi ti pišemo redovno ne znam što ne dobivaš naša pisma.
Mi smo svi dobro.
Dobili smo 200 DM. Ne znamo ko je poslao. (1)
Zafali se u naše ime.
Uzeli smo Emiru farmerke 70 DM,
1 kg kafe 40 DM,
2 kg soli po 30 DM i
2 kg šećera po 15 DM, tako da nam je sad lakše.
Ponekad možemo popiti kaficu a i soli imamo - ne može neslano da se jede.
Ništa novo kod nas nema. Svaki dan je isti.
Sad je ugrijalo pa se nemože nigdje iz stana.
Samija je išla u Sućesku donjela nam mlijeka i kukuruzna brašna.
Danas je otišla u Bajramoviće da nam donese trešanja.
Često idem kod Divovića u Potočare. (2)
Nabavio sam neki krema pa mi je ono po rukama malo bolje.
Emir je dobro. Fali mu još 10 kg da dobije nekadašnju težinu.
Pomalo prati svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Kako su đedo i nena. Jel đedo ozdravio.
Samćo piši.
Ne brini za nas.
Poselami sve.
Puno te vole tvoji
Babo, mama i buraz.

Omer Omerović
Srebrenica, 30. 06. 1994.

(1) U Tuzli smo 1994 god uspjeli pronaci jednu ženu kojoj smo dali 200 DM a njen muž je u Srebrenici dao mojima.
(2) Otac je često tokom rata navraćao kod svog kolege i prijatelja Hakije Divovića koji je živio u Potočarima. On je takodjer nastradao u julu 1995. Identifikovan je i sahranjen prije dvije godine.

U Americi se 1994 god odigravalo svjetsko prvenstvo u fudbalu
Moj brat je išao s prijateljima na brdo iznad Srebrenice gdje su dopirali signali tv stanica da gleda neke od utakmica.
Struja se u Srebrenici obezbjedjivala uz pomoc improvizovanih mini centrala na potocima te akumulatora kojih je dosta ostalo u lokalnoj fabrici u Potočarima.
Prvak svijeta u USA je postao Brazil.
Za najboljeg igrača proglašen je Romario.

26. 05. 1950

2011-11-30T23:00:00.001+01:00

Na današnji dan 26. maja 1950. godine rodio se moj otac.

Po njegovom pradjedu dali su mu ime Omer.

Kad sam htio nadjenuti ime svojoj kčerki gledao sam knjigu s značenjima imena.

Naišao sam i ime "Omer" - autor tumači da bi "Omer", ime arapskog porijekla moglo imati značenja "dugovječan čovjek", "čovjek sklon gradnji"

Priča o životu "čovjeka sklonog gradnji" koju sam napisao prošle godine na desetu obljetnicu njegove smrti - LINK

06 april

2011-11-30T22:59:00.000+01:00

6 aprila mnogi se prisjećaju onog što je se dešavalo to davne 1992 godine.
Po čemu ga ja pamtim.
Tmurni ponedjeljak u Tuzli. Šetao sam gradom prema Bulevaru.

Na podrumima mnogih zgrada već su bile stavljene vreće s pjeskom.

Iz pošte sam nazvao nazvao kuću.

Javio se otac. Pričali smo. U glasu mu se osjetio grč zbog sveg što je se tih dana dešavalo. Djelovao je zabrinuto.
Pitao sam ga kakvo je stanje u Bratuncu. Sjećam se da je rekao je da se vrše nekakvi pregovori oko statusa milicije.

To je bio naš posljednji razgovor.
Nikad više nisam čuo njegov glas.

A što si stavio tu sliku što je neko sretan

2011-11-30T22:57:00.001+01:00

Moj četvorogodišnji sin ima katkad običaj sjesti mi u krilu dok radim za računarom.
Tako jednom prilikom pregledam ja ovaj blog a on dođe i sjede

A šta to radiš babo?

Ma pišem nešto o Srebrenici?

On samo ćuti i razgleda dalje dok stranica prelazi preko ekrana.

A što si stavio tu sliku što je neko sretan, upita me kad vidje ovu sliku.

Za njega koji ima 4 godine riječ "Srebrenica" nema nikakve veze s riječi "sretan"

Drago mi je da se ova slika nekim čudom sačuvala jer pokazuje mog oca onakvim kakav je uistinu bio.

Dodiri

2011-11-30T22:56:00.001+01:00

Slika 1. Potocari 2005 god.
Autor Andrew Testa. World press photo award 2005

Moj brat

2011-11-30T22:54:00.000+01:00

Emir je 25 marta 1992 god. dobio vozačku dozvolu.

Dvije sedmice kasnije otišli su zauvjek iz Bratunca.

Jula 1995. kad je kretao dao ju je majci zajedno sa svojom prvom ličnom kartom također izvađenom neposredno pred sami rat.

Vozačka mu je puno značila i nije htio da je izgubi u tom putu šumom.

СФР Југославија

2011-11-30T22:53:00.000+01:00

U Potočarima su mnogi bacali svoja dokumenta.
Dovoljno je da ti je prezime ili naziv sela pogrešno da bi se našao na udaru nekog kabadahije

Otac je dao majci svoj pasoš u Potočarima kad su se rastajali.
Sa sobom je ponio ličnu kartu.
Nije želio odbaciti svoj identitet, svoje ime.
Živio je časno i pošteno i nije se bojao bilo kojeg suda
Međutim tu gdje je krenuo nije bilo suda.
Niko ih nije pitao za ime.
Nisu ih čak ni prebrojali

Potraga

2011-11-30T22:52:00.000+01:00

1998 ili '99 odštampana je knjiga fotografija predmeta pronađenih u masovnim grobnicama.
Mati je išla jedan dan i pregledala knjigu. Nije uspjela prepoznati ništa od njihovih stvari.
To mi je u neku ruku bilo drago jer je bila pošteđena još jednog stresa.

Telephone 000 - 000 itd

2011-11-30T22:49:00.001+01:00

Pismo iz konzervata

2011-11-30T22:48:00.000+01:00

Prošlog ljeta od rodice sam saznao da ima sačuvano pismo koje je dobila od Emira i da će ga pokušati pronaći.
Večeras je došla tetka. Pita me: Očekuješ li Samire neko pismo.

Poštovani Siručići
Dobio sam vaše pismo pa uzeh da vam odgovorim.
Ja sam dobro. Bar tako izgledam (izgled vara)
I ostali bratunački ekstremi su dobro (tvoje dajđe, otac, dajnica, mati)
Ovde u ovom konzervatu život je tako dobar da vam ga ne bih poželio nikad.
Malo sam smršao 22 kg.
Ovde sam džomba 22 mjeseca od kako sam emigrirao i od tada nosim
1 farmerke, 1 jaknu, 1 patike pa mi se više sve zgadilo.
Ako ovo potraje neznam kako ću izdržati.
Od moje ekipe iz mira ovdje nema niko.
Da smo ostali zajedno dosad bi smo se svi izvrnuli (znaš šta smo radili u miru) a radićemo opet...

...Kako vi živite. Jestel se poudale
Ja bih vam preporučio da se udajete, jer kad se smiri nećete moći naći momka.
Ovde je odnos 30 žena na 1 muškarca pa razmislite.
Kad planirate da se vratite?
Rezervišite mi jednu curu (ako ostanem živ)

Pozdrav od Emira i ostalih Omerovića
Piši

Srebrenica 21. 02 1994
Emir Omerović

Radno mjesto

2011-11-30T22:12:00.001+01:00

"Fabrika betonskih elemenata" iliti "Betonjara" kako su je prozvali - posljednje radno mjesto mog oca.
Otac je u njoj radio od '86 -'87 ne sjećam se više. Tokom rata u njenoj blizini se nalazila linija razdvajanja. Mati kaže da ju je otac par puta obišao nakon proglašenja Srebrenice "zaštićenom zonom". Pisao mi je to i on u pismu, dodavši da ne ide često pošto je opasno.
Inače to mjesto se naziva Turbe, po obližnjem turbetu koje se nalazi uz samu cestu u blizini fabrike.
Očevu fotografiju koja sam postavio na blog - pronašao je jedan njegov kolega medju razbacanim papirima na stepeništu fabrike i dao im u Srebrenici tokom rata.
Jedne nedjelje, u vrijeme mira medju ljudima, otac je išao da obavi neke poslove pa je pozvao i mene i brata da dodjemo. Vodio nas je u svoju kancelariju, pokazivao nam velike kalupe u kojima se izljevaju betonske konstrukcije koje se zatim transportuju širom BiH.
Sjećam se nekih od radnika, već sam ih i pomenuo jednom: Hakija, Behaija, Hakija D., Malčo, Rifet, Nedžib, Hamdija - zajedno s Omerom nalaze se ponovno.
Ovaj put na spisku nastradalih nakon pada Srebrenice.
Prošle godine u krugu Betonjare neposredno pred 11 juli pronadjen je navodno postavljeni exploziv.

Izgleda ovom belaju nema kraja

2011-11-30T22:11:00.001+01:00

Kad smo dosad ispetljali valjda će sad biti bolje

2011-11-30T22:09:00.001+01:00

Dragi Samire,
Kako si? Šta radiš.
Mi smo svi dobro. Hrane imamo dovoljno.
Samija nam zaradi sa mašinom svega.
Ničim se sad ne patimo.
I radnici donesu zeleni.
Uglavnom dobro je sad kako smo se patili više od godine.
Sad imam i duhana, drva smo spremili za zimu.
Pomalo pomažemo Samiji u kući dok ona šije,
ima posla dosta.
Emir ima dva tri druga pa s njima izlazi.
Ima sad otvorenih i video klubova i bilijara -
ulaz za brašno ili cigare pa mu nije dosadno.
Jedino što nema obuće, još šije one platnene pume.
Za nas se nemoj brinuti,
kad smo dosad ispetljali valjda će sad biti bolje.
Piši nam o svemu.
Slušaj tetke i H. a đedu i nenu često obiđi pa ih razgovori.
Ne brini o nama, samo pazi na sebe.
Piši nam.
Maksuz selam svima od Omera, Samije, Emira
Piši Samćo
Mnogo te voli tvoji roditelji i brat.

22. 08. 1993.

Srebrenica 1993 god.

2011-11-30T22:08:00.000+01:00

Dio grada u kom su moji živjeli od sredine juna 1992 god. do jula 1995 god.
Fotografije datira iz 1993 god.
Na slici se može vidjeti autobusko stajalište u Srebrenici.
Iza stajališta s desne strane nalazi se niz od 4 zgrade.
U jednoj od njih stanovali su moji otac, mati i brat.

Lažna nada

2011-11-30T22:06:00.001+01:00

Holandski sud jučer je Ministarstvo Odbrane proglasio odgovornim za psihičke probleme i traume holandskihvojnika koji su u sastavu mirovnih snaga UN-a bili raspoređeni u Srebrenici 1995.
Presuda je donosena nakon žalbe jednog od vojnika koji je Ministarstvo optužio da je odgovorno za posttraumatski stres od kojega pati.
U presudi se ističe da je Ministarstvo Odbrane krivo jer je nije vodilo odgovarajuću brigu o vojnicima i dalo im je lažnu nadu da će dobiti zračnu potporu.

Na slici: Ispraćaj posmrtnih ostataka ubijenih. Lišeni psihičkih problema, trauma i života jula '95-te putuju ka svom posljednjem odredištu: Memorijalnom centru Potočari.

Onda sva ova neizvjesnost...

2011-11-30T22:04:00.000+01:00

Dragi Samire.
Dobio sam tvoje pismo prije par dana
pa jedva nađoh malo vremena da ti odgovorim.
Kod nas proljeće stiže velikim koracima.
Treći je dan Bajrama.
Ovaj Ramazan sam cijeli prepostio i tako se divno osjećam.
Vrijeme provodim uglavnom uz remi i šetnje od kako je lijepo vrijeme.
Imam fino društvo tako da mi nikad nije dosadno.
Emir navrati skoro svako večer kod nas.
Imamo trenutno nekih svijeća pa igramo remija i zezamo se.
Njemu je strašno dosadno. Nema neko društvo.
Nemamo struje i onda to sve ubija čovjeka jer je monotono.
Svaki dan je isti, ništa se ne dešava.
Vidio sam ti M. On se izvrsno oporavio.
Upućuje i on tebi selame. Omer i Samija su dobro.
Samo se puno sikiraju.
Čim od tebe ne dobiju malo duže pismo oni se zabrinu.
Omeru je strašno dosadno.
Nema nekog društva, nema radija, tv, navečer mrak.
Onda sva ova neizvjesnost.
Naši idu često i gledaju naše kuće.
Vidi se cijeli komšiluk.
Ja se iskreno nadam povratku kućama.
Mada poslije svega što se desilo
volio bih započeti negdje nanovo novi život
jer bi sad bio psihički najspremniji na to.
Toliko za sada.
Primi puno selama od M. i piši

Napisao moj amidža M.
Srebrenica 16. 03. 1994

...

2011-11-30T21:59:00.000+01:00

Prvih godina nakon rata govoreno je da će kosti nakon pronalaska biti sahranjivane u zajedničke grobnice. DNA analiza je u to doba bila jako skupa, a sam proces se odvijao sporo. ICMP je ipak 1999 god. donio odluku da se osposobi nekoliko centara širom Jugoslavije i krenulo se. U početku jedan dio porodica nije želio da daje uzorke krvi, smatrajući ovo obmanom i pokušavanjem zatvaranja dosjea i potrage za nestalim.

Vremenom se nada da je neko preživio gubila a raslo povjerenje u DNA identifikaciju, tako da je do danas oko 78 000 članova obitelji nestalih na području bivše Jugoslavije dalo uzorke krvi.

U međuvremenu su razvijene nove metode obrade podataka, proizvedeni specijalni kompjuteri (kao što je Olympus DNA kompjuter) tako da sada nema nikakvih dilema da se svaka pronađena kost može analizirati.

Je li taj pronalazak traga postojanja bliske osobe olakšanje. On jeste nešto što priželjkujemo. Nešto za što se borimo.
Ja lično molim Boga da se to desi što prije.
Kako ću se osjećati kad se to desi ne znam.
Sam trenutak saznavanje istine za mnoge osobe koje poznajem bio je šok. Sve ono što se u čovjeku godinama skuplja u jednom trenu izađe na površinu. Pogotovo to starije osobe teško podnose.

Zamišljao sam, Bože mili, samo da mi je znati gdje mu je mezar...
Dok mi nisu kazali istinu, činilo mi se da će mi biti drago kada ga pronađem, kao da bih se obradovao.
Činilo mi se... a bogami nisam...
Tuga golema...
(Izjavio 71-godišnji otac jednog nastradalog mostarca koji je nedavno identifikovan i sahranjen)

Imam prilike naići na "filozofske" rasprave tipa: "Šta ako se Srebrenica u stvari nije dogodila"
Mogu samo reći blago vama koji možete birati da li se nešto dogodilo ili ne.
Ja moja mati i hiljade drugih nažalost ne možemo.
A nije da i mi nekoliko godina nismo živjeli u zabludi da postoje preživjeli.
Kol'ko je samo moja mati provela na prozoru čekajući da se pojave...
Više ne čeka. Odavno već znamo.

Na slici: parola koju je moja mati napisala i nosila na jednom protestnom skupu. Objavljeno u Večernjim novinama, 15. decembra 1998 god.

Čekanje u mraku

2011-11-30T21:57:00.000+01:00

Čekanje u mraku

Mrak je najcrnji kad se nekog traži
i kad taj netko
iskrsava u bezbroj tamnih oblika
za koje nikad nisi siguran
da li je to stvarno
onaj dio mraka
koji tražiš...

Silvija Balija

Ne znam kojim povodom su nastali ovi stihovi koji savršeno oslikavaju mrak u kojem porodice nestalih tragaju za svojim najmilijim.
Jedini način da ih u tom mraku pronadjemo je metoda DNA identifikacije.

Dezoksiribonukleinska kiselina (DNA) sadrži genetske informacije koje svakog pojedinca čine jedinstvenom individuom. Svaka ćelija u našem tijelu sadrži DNA informaciju, i izuzevši jednojajčane blizance, dva čovjeka ne mogu imati identičnu DNA. Polovina DNA se naslijeđuje od majke, a druga polovina od oca. DNA "lanac" jedinstven kod svakog pojedinca, također je poznat kao "životni kod."

Do novembra 2001. godine, kada je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) izvršila prvu identifikaciju putem DNA, uloženi su iznimni napori na identifikaciji klasičnim sredstvima. Problem je postao skoro nerješiv zbog svega što je urađeno da se tragovi počinjenog zločina zametu. U strahu da bi satelitsko snimanje moglo otkriti masovne grobnice, počinioci zločina su mnoge grobnice prekopali i posmrtne ostatke ponovo zakopali na drugim lokacijama. Ishod toga su bila iskomadana tijela i gubljenje naznaka o njihovom identitetu.

Bez korištenja DNA, bilo bi nemoguće identifikovati hiljade izmiješanih skeletnih ostataka iz masovnih grobnica širom zemlje.
S ciljem da DNA analiza pomogne identificiranje nestalih osoba, DNA se uzima iz kostiju i zuba ekshumiranih iz masovnih grobnica, te iz krvnih uzoraka koje daju članovi obitelji. Sve DNA informacije se čuvaju u dvije baze podataka, koje se svakodnevno upoređuju koristeći specijalizirani kompjuterski program u ICMP-ovom Odjelu za koordinaciju identifikacija.
Trenutno na ovaj način ICMP dobiva u prosjeku 25 DNA podudarnosti dnevno. DNA podudarnost u bazi podataka označava vjerovatnoću od 99.95% da je nestala osoba identificirana

Tempo identifikacija u ICMP-evom Identifikacijskom projektu Podrinje, koji tretira srebreničke žrtve, je značajno porastao ove godine jer su razvijene nove naučne metode. Do danas ICMP je ukupno identifikovao više od 2070 srebreničkih žrtava, skoro sve od početka 2002. godine. Brojevi i imena nestalih se ne mogu skrivati ili preuveličavati zbog političkih ciljeva ili produžavanja postkonfliktnog neraspoloženja. Dakle, sada postoje sredstva da se pitanje nestalih osoba rješava na naučan i apolitičan način.

Potrebno je da najmanje jedan član obitelji da krv, međutim poželjno je da se uzorci dobiju od većeg broja članova obitelji. Idealni uzorci krvi su oni od oca i majke nestale osobe, iako ovo u većini slučajeva nije moguće dobiti. Također, krv se uzima od braće, sestara i djece. Iako nisu direktno i krvno vezani, krvne uzorke trebaju dati supruge nestalih osoba, u slučajevima kada imaju djecu s nestalom osobom, jer će ovo pomći da se utvrde obiteljske veze. U nekim slučajevima krvni uzorci dalekih rođaka također mogu biti od pomoći.
Magična fraza DNA ne daje odgovor u svim slučajevima. Katkad se desi da se dobije isti DNA rezultat za nekoliko braće i na osnovu toga ne može se identificirati individua. U tim slučajevima koriste se drugi pokazetelji da bi se donijela konačna potvrda kao što su struktura kostiju, prethodne povrede, zubi i sl.

Ako se neko od članova vaše obitelji ili rođaka nalazi na popisu nestalih a još uvijek niste dali krv možete se obratiti nekom od ureda ICMP-a tj Međunarodne komisije za nestale osobe.

ICMP Sjedište
Alipašina 45 A
71000 Sarajevo
Telefon: + 387 33 218 660
Fax: + 387 33 203 297
E-mail: icmp@ic-mp.org

Pored ovog postoje uredi ICMP-a u: Tuzli, Banja Luci, Beogradu i Prištini. (Stranica s informacijama i kontakt adresama)

Statistički podaci za bivšu Jugoslaviju:
Broj nestalih osoba za koje su članovi obitelji dali uzorak krvi: 26 184
Broj nestalih osoba prikazanih u DNA izvještajima podudarnosti: 8 234

Ovih 8234 DNA izvještaja predstavljaju slučajeve kod kojih je došlo do podudarnosti DNA dobivenog iz uzoraka krvi članova obitelji i onog iz koštanog tkiva nestale osobe. DNA izvještaji se predaju patologu koji vrše službenu identifikaciju te informira porodicu i zatvara slučajeve.

_______________________
Dijelovi teksta preuzeti sa stranice ICMP-a (http://www.ic-mp.org)
Slika: Kost iz koje je uzet uzorak koštanog tkiva u identifikacionom centru Podrinje i postupak uzimanja uzoraka krvi od članova obitelji.

Sjećanje na djetinjstvo....

2011-11-30T21:55:00.000+01:00

Danas sam ponovno pretraživao s Google slike po internetu. U Srebrenici se tokom rata ('93-'95) nalazilo nekoliko stranih organizacija pa neki od ljudi koji su učestvovali u tim misijama objave poneku sliku iz ratne Srebrenice. Na jednoj od slika koje sam danas pronašao učinilo mi se da vidim poznat lik. Radi se o slici koju vidite. Evakuacija žena i djece u martu 1993 god. Večeras sam bio kod amidže M. i on mi je potvrdio da sam u pravu. Na prvom kamionu, odmah iza vozača stoji moja strina Š., ispred nje viri glavica tada petogodišnjeg N. kojeg je ona stavila ispred sebe nebil' ga zaštitila. Ona je sa djetetom uspjela da se ugura na kamion. Pored kamiona očajno dijete trči. U tom haosu dešavalo se da se mati nađe na kamionu a dijete ostane i obratno.

Amidža priča da su ustali u dva sata poslije ponoći i došli do kamiona. Zima, ogromna gužva, očajne žene s djecom pokušavaju da se proguraju što bliže kamionima. Vojnici pucaju u zrak da bi pokušali održati red.
Te noći moja mati je s ocem i bratom bila u šumi i čekala da avioni počnu izbacivati pomoć.
Prethodna tri puta i ona se spremala do pođe. Svaki put preživljavajući stres rastanka s ocem i bratom.
Na kraju je odlučila da ne ide.
U tri sata strina je s malim N. uspjela medju prvima ući na jedan od kamiona.
Čitavu noć su tako stajali. Ujutru je govorila amidži da ne može više izdržati. Ipak su ostali.
Kad su krenuli N. je plakao.
Stigli su predvečer u Tuzlu.
Zbog ogromne gužve jedna žena iz tog kamiona je preminula na putu do Tuzle.

N. koji danas ima 17 god. kaže da se, iako je tad imao 5 god. ne sjeća apsolutno ničeg iz Srebrenice.
Slično je i s mojom majkom. Ispričala mi je šta se dešavalo npr u Potočarima 13. jula 1995 god., o tim trenucima rastanka s ocem neposredno nakon što je stigla u Tuzlu. Nakon toga je nastupio dugi period ćutanja. U ovih desetak godina nismo uopšte razgovarali o tome. Prije nekoliko dana sam je pitao za jedan događaj iz tog perioda i ona mi kaže da se ne sjeća. Sad se ne sjeća a ranije mi je o tome govorila, detaljno opisala.
Okrenula je glavu a na licu joj se vidio grč, kao da čini napor da ne uđe u taj kutak prošlosti. Da ne preživi još jednom to razdvajanje.
Svi mi koji smo preživjeli rat na ovaj ili onaj način doživjeli smo traume koje zasigurno utiču i na naš sadašnji život.

Kad su strina Š. i mali N. stigli u Tuzlu ja sam otišao da ih vidim. Mališan je bio uplašen, zbunjen.
Nakon njihovog odlaska amidža M. čijih par pisama sam stavio na ovu stranicu je ostao sam u Srebrenici.

Dragi Samire
Dobio sam tvoje pismo koje
me malo razgalilo u ova teška vremena.
Kod nas jesen stidljivo dolazi kao i konvoji H.P.
pa je narod sve gladniji.
Mi fala Bogu još imamo hrane,
ali se ježim od pomisli da bio se opet mogao
da ponovi jednom preživjeli džehenem.
Snaš'o sam se za dvije razglednice Bratunca
i tako ubijam nostalgiju
Čitam "Tvrđavu", ponovo igram šaha do besvijesti
samo da ubijem vrijeme i da ne mislim
kako je nekad bilo lijepo a kako su sad ljudi nesrećni.
Nekad me obuzme ravnodušnost,
ne tugujem, niti se radujem, jednostavno meditiram.
Imam neki tranzistor i slušam ga po cijeli dan.
Sve mi je teže napisati i pismo, jer ništa novo se ne dešava.
Jako mi nedostaju N. i Š., teško je živjeti samu.
Za divno čudo vrijeme brzo prolazi.
Za kraj da ti napišem par stihova koji govore o nama...

"O kako li opojno miriše,
tamo daleko behar u baštama našim
i medeni šafran po brijegovima...
A ovde život težak i tuđ.
Lancem sam svezan za svakidašnjicu bednu
O kako bi rado živeo tamo
gdje cvatu behar i medeni šafran..."