Prodje evo i januar. U njemu sam pronasao ovu sliku i dosao u posjed ocevog pismo koje je bilo zagubljeno kod amidze u arhivi.
Ovu fotografiju je na Google Earth postavio moj rodjak.
Na slici su Poljanice. Visoravan nedaleko od sela Luka na podrucju opstine Srebrenica. Mjestani Luke i okolnih sela zivjeli su nomadskim zivotom.
Tokom ljeta su boravili na visoravnima, vodeci stoku na ispasu.
Poljanice su jedna od tih planinskih ljetnih baza.
Desno od drvene kuce vidi se zapaljano auto Yugo Skala.
Nekad je bilo bijele boje.
U tom autu su moji izbjegli iz Bratunca 11. aprila 1992. godine i stigli u Luku.
Prije no sto su krenuli za Srebrenicu, tri mjeseca kasnije, auto je moj brat dovezao do Ozlovrha.
Nakon godinu, dvije, kad se situacija malo primirila, amidza je isao pjesice iz Srebrenicu u Luku i sklonio ga u ove Poljanice.
Bila je zima, pa su ga uz pomoc volova, dovukli do ove livade, gdje je zavrsilo svoj put.
http://static.panoramio.com/photos/original/20917370.jpg
http://static.panoramio.com/photos/original/2907826.jpg
Orginalna verzija te slike, kao i nepristupacnog kanjona Drine koji se nalazi nedaleko.
Put kojim su isli iz Bratunca je prosao bez problema sve do Podravanja, srpskog sela gdje ih je zaustavila skupina naoruzanih lica, s oznakama SAO Birac. Iako su muslimani u Srebrenici cinili oko 70 a u Bratuncu 65% stanovnistva SDS je ovu regiju proglasio srpskom
Prosli su tu kontrolu, ali ubrzo je taj put bio blokiran i niko vise nije moga proci.
Na zadnjoj sjednici Skupstine opstine Srebrenica pred rat, vjecnici i Srbi i Muslimani su donijeli odluku da se posalje pomoc u brasnu blokiranim selima Luka, Krusev, Do, Zepa.
Medjutim iako je dogovor postignut to nije ucinjeno. Ubrzo nakon toga poceo je rat
Tri mjeseca nakon sto su moji stigli u Luku, u julu 1992 godine, velika grupa od oko 600 izbjeglica koje nisu mogle naci smjestaj u ovim selima, s zavezljajima u kojim su nosili svu svoju imovinu, je krenula pjesice za Srebrenicu.
Vecinu u ovoj grupi cinili su izbjegli mjestani Djila. Uz put su pricali svoje price. Oni su tri mjeseca zivjeli u sumama planine Radave, koja je bila najbliza slobodna teritorija njihovom selu. Zivot je tekao. Jedna zena je ispod jele rodila blizance koji su prezivjeli.
Po sumi su napravili kolibe u kojim su boravili. Uspjeli su da iznesu nesto hrane i izvedu stoku sto im je omogucilo par mjeseci prezivljavanja.
Nakon sto je se hrana potrosila i uslijedile nove ofanzive odlucili su krenuti ka Srebrenici
U Srebrenici se u to doba ako nista jos uvjek mogao pronaci smjestaj i izgledalo je da je Srebrenica sigurnija, posto se u nju vec slio veliki broj izbjeglih iz okolnih sela i gradova.
http://static.panoramio.com/photos/original/17194228.jpg
Na slici: Dio planinskog puta kojim su morali preci.
Krenuli su u 4 sata ujutru. Morali su proci kroz niciju zemlju. Ranije grupe su cesto nailazile na zasjede. Ubijani su svi uhvaceni, bez obzira da li su u pitanju djeca ili odrasli.
Najtezi dio puta bio je preko vrletne planine Susice. Jedini moguci put vodio je vrhom planine - s desne i lijeve strane bile su strme padine
Nakon nekoliko sati hoda, oko 8 ujutru, ispred njih zacuo se lavez psa. Zavladala je panika. Mislili su da su naisli na zasjedu. Mnogi su skliznuli niz stranu pokusavajuci se skriti. Nekoliko odvaznijih, koji su bili naoruzani krenuli su naprijed i otkrili zavezanog psa, kojeg su ostavili oni sto su postavljali zasjede. Oko njega bilo je nabacane hrane.
Njih ovaj put nije bilo, tako da su nastavili put.
Popodne su dosli nadomak Srebrenice. Docekale su ih zapaljane fabrike u Jadru, industrijskoj zoni na brdima iznad Srebrenice. Deset kilometara nize lezao je grad. Spustali su se pored spaljenih kuca prema gradu.
Mnoge kuce, ukljucujuci i one u samo centru su bile zapaljene u aprilu i maju 92 kad su u grad usle paravojne formacije iz Srbije.
Oko 4 sata popodne moji su se nasli u gradu. Od jednog bratuncanina kojeg su sreli saznali su da su u jednoj od zgrada u centru smjesteni moji tetak Abid i tetka. Otisli su do njih.
Prvi susret i prve sture informacije o ostatku porodice nakon tri mjeseca izolacije.
Otac je otisao na drugi kraj grad, da vidi je li tu jos uvjek njegov kolega Hamdija. On je zivio u zgradi u blizini autobuske stanice. Otac ga je zamolio da mu pomogne oko smjestaja
Hamdija mu je rekao da ima kljuceve od stana kolege cija je porodica bila u Tuzli.
Uspjeli su malo obezbjediti i nekoliko kilograma brasna od ljudi koje su poznavali
I tetak Abid se pojavio s vrecom koju je od nekog posudio, kad su oni dosli.
Nakon par dana provedenih kod tetka i tetke presli su u stan cije su kljuceve dobili
Borba za prezivljavanje se nastavila ali su ovaj put su imali obezbjedjen krov nad glavom
A to je u onim vremenima "kad niko nikog ne zna", kako definisa situaciju oko sebe moj otac u jedom od pisama, bilo najdragocjenije
Hamdija iz ove price je ubijen u julu 1995. godine
S jednog od ratnih video snimaka izdvojio sam nekoliko slika.
Na prvoj je rahmetli Hamdija.
Na drugoj ta zgrada u kojoj su moji pronasli smjestaj.
Na trecoj je mala improvizovana hidrocentrala koja se nalazi nedaleko od te zgrade u rijeci Krizevici
http://img36.imageshack.us/img36/825/hamdija.jpg
http://img36.imageshack.us/img36/5292/srebrenica14.jpg
http://img638.imageshack.us/img638/6549/srebrenica2.jpg
