02.08.2009.
Jednom je u sklopu emisije televizije Beograd: "Da te pitam" - neki od gledatelja postavio pitanje: "Gdje se nalazi centar Jugoslavije?"
U potrazi za odgovorom TV ekipa je došla na neku poljanu, koja se nalazi pored puta od mostarskog raskršća prema Rakovici i hodajući po visokoj travi, novinar je rekao da se prema nekim proračunima tu nalazi geografski centar Jugoslavije
To je inspirisalo poduzetnog Ramiza Kaljanca da svom restoranu u blizini da to ime pa su novinari tom prilikom i njeg posjetili i napravili kratku priču
Očeva firma GP Radnik,iz Srebrenice, koja je 1982,83 godine, dobila da odradi dio posla na gradnji Remontnog zavoda JNA u Hadžićima kod Sarajeva je postigla dogovor s Ramizom da se kod njeg' radnici hrane.
Mozda su i konačili, ali nisam siguran
U restoranu su provodili dosta vremena i otac je sklopio prisno prijateljstvo s Ramizom.
Vedar i nasmijan, često je pričao o njemu, hvalio ga i imao sam osjećaj da mu je taj boravak u centru Jugoslavije - šeher Sarajevu, koje se umivalo pripremajući se za olimpijadu, bio jedno od ljepših iskustava - skoro kao odmor.
Bio je odmaknut od centrale firme i svakodnevnih ujdurmi i smicalica
Tad mi je djelovao najopušteniji.
Nije bilo problema prilikom gradnje
Ekipa s kojom je radio je bila korektna i sl
A otac je volio istaći i taj neobični podatak, koji je davao dozu magije cijeloj priči, da je to "centar" - presjecište nevidljivih linija koje polaze s krajeva naše domovine
Svaki put kad bi dolazio kući Ramiz bi nešto poslao: kafe, koju je jedno vrijeme bilo teško nabaviti u redovnim trgovinama, pečenja i sl
Ramiza nikad ne vidjeh, čak ni na fotografiji, ali slušajući oca kako govori o njemu, zavoljeh i ja tog čovjeka
Jednom je kući donio veliki televizor u boji.
Dotad smo kao i skoro svi ostali imali crno-bijeli
Ramiz je nabavio novi, te su se njih dvojica dogovorili da otac za neke sitne pare uzme taj
Djelovao mi je ogroman.
I on, kao i stari radio, koji sam opisao ranije, je bio nezgodne ćudi
U vrijeme kad je napravljen su umjesto tranzistora korištene elektronske cijevi.
Njima je bilo potrebno odredjeno vrijeme da postignu optimalni nivo rada.
To je pogotovo bilo izraženo kod ovog televizora u boji
Za paljenje televizora na prednjoj ploči su postojala dva velika crna pravougaona dugmeta
Najprije pritisneš jedno. Onda čekaš pet minuta da se lampe zagriju i onda pritisneš i drugo i tek tad se slika pojavi
Tako smo često ostajali uskraćeni za interesantne dijelove filmova i emisija jer bi se kasno sjetili da ga upalimo
Da bi radio, unutra je na pojedinim dijelovima uz pomoć elektronskih komponenti spojenih u trokut, tzv kaskade napon struje podizan na jako visoke nivoe - bile su u pitanju hiljade volti koje su gurale tri snopa elektrona (po jedan za svaku osnovnu boju) da lete kroz katodnu cijev i u sudaru s površinom ekrana stvaraju sliku
Kod tih starijih televizora taj dio pod visokim naponom nije bio dobro zaštićen,što je znalo uzrokovati probleme.
Mi smo ga smjestili na sto u ćošku sobe.
U tom ćošku je izgleda bila manja cirkulacija zraka pa se zadržavala, nama neprimjetna, ali televizoru tamam dovoljna količina vlage da izazove prehladu
Gledamo mi televizor kad se čuje jaki "bang" - iznenadni oštar zvuk
Ja, brat i mati tutanj iz sobe.
Sačekamo malo i kad vidimo da televizor i dalje radi normalno vratimo se u sobu
Onda bi ja ili Emir, uzeli fen za kosu, usmjerili njegov topli zrak kroz rupice na zaštitnoj ploči s zadnje strane i sušili ga - jer vlaga je uzrokovala pojavu malih munja unutar njega
Nakon što bi se osušio to se više nije dešavalo
Kad smo se preselili u novoizgradjenu kuću krajem ljeta 1986 godine i televizor dobi novo mjesto, koje mu je izgleda više godilo
Prestade pucati i prepadati nas ali to počeše oni čije su se slike, na njegovom, već pomalo od starosti, izblijedelom ekranu, počele pojavljivati.
Otac je na vijestima s zebnjom gledao kako se i nama primiče oluja
Televizor nas vjerno posluži sve do rata, kad i on, kao mnogo štošta, nestade iz našeg života
1992 ili 1993 godine nisam mogao spavati, a struje je bilo, pa sam upalio radio.
Uvečer je emitovana emisija "Pokidane veze"
Čitane su poruke, ko koga traži, koje su dostavljali radio amateri ili ljudi koji su nazivali telefonom radio stanicu.
Otac i mati su u Srebrenici na malom tranzistoru, kad bi imali baterija ili kad bi Emir uspio prespajajući u trafo stanici izvuči od nekog privilegovanog korisnika malo svjetla i za njih, osluškivali te emisije u nadi da će nesto ćuti jer do radio-amatera je bilo jako teško doći (oni uspješe samo dvaput)
Poslije ponoći bi bio talk show sličnog sadržaja koji je vodio novinar Alirizah Gaši.
Ljudi su zvali telefonom, razgovarali s njim. "Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara."
Tu večer kad sam ja slušao, u emisiji je bio neki gost koji je govorio o Ilidži ili Hadžićima.
O tome šta je se sve dešavalo od početka rata na tom kutku planete
U emisiju se javi slušalac koji ga je zamolio da mu kaže da li zna šta o sudbini vlasnika restorana Centar Jugoslavije Ramiza Kaljanca.
Iznenadio sam se čuvši poznato ime i živo zainteresovan da saznam šta je s njim načulio sam uši iščekujući odgovor
Riječi koje dođoše do mene me jako ražalostiše: Ramiz Kaljanac je ubijen na samom početku rata
Ugasio sam radio. Nisam mogao više ništa slušati.
Zureći u mrak sobe sjećao sam se detalja iz očevih priča
"Pokidane veze" Alirizaha Gašija su davno odsvirale svoju odjavnu špicu
Rahmetli Ramiza više nema - Na spisku civilnih žrtava stoji: KALJANAC RAMIZ (SEJFO) (1937-1992)
Nema ni Jugoslavije
U ratu devastirani i opljačkani restoran je obnovljen i danas nosi naziv "Centar BiH"
Često prodjem pored njega i gledam
Poželim da udjem ali odustanem
Ma sigurno je bio ljepši tada, kada je Ramiz bio tu, pomislim i produžim dalje ka novim stajalištima na mom životnom putu
Nek ostane u meni onakav kakav je bio iz bajke oca o centru Jugoslavije i dobrom Ramizu
