Danas je kroz mjesto u kojem živim prošao konvoj s 505 identifikovanih žrtava koje će biti sahranjene 11. jula u Potočarima.
Izašao sam s porodicom i čekao da se pojave.
Osjećao sam se, ako se mogu tako izraziti, savim normalno.
Razgovarali smo o običnim temama. Bebi se spavalo pa smo je pokušavali animirati.
Okupilo se par stotina, uglavnom članova obitelji nastradalih.
Stojimo raspoređeni na trotoaru s obje strane ulice.
Najprije je izbio auto policije a za njim se iza krivine pomolio prvi kamion.
Eno ih, neko reče. Čuju se prvi jecaji majki
Kako se kamioni približavaju mene kao da me je zapljusnuo hladni val.
Žmarci od ramena se proširuju na čitavo tijelo. Suze same kreću.
Kamioni s nekoliko stotina skeleta se zaustavljaju, stoje par metara ispred.
Skoro da se u zraku može nešto osjetiti. To je neopisivo.
Podižem ruke i učim fatihu. Pogledam oko mene svi plaču.
Nakon nekoliko minuta kolona ponovno kreće.
S njihovim udaljavanjem nestaje i onog pritiska u zraku oko nas.
Ne osjećam se tako ni u Potočarima dok mi preko ruku prelaze tabuti.
Zašto je to tako ne mogu sebi da objasnim.
____________________________________
Naslov: Izjava jedne žene koja je izgubila cijelu porodicu u Srebrenici i koja još uvijek čeka da čuje neku vijest o njima.
