Foto: Salko i Mejra Huskić
Dok su očevi roditelji iz dva sela koje dijeli brežuljak.
Rodna mjesta mog đede i nene s majčine strane dijelilo je sedam gora i sedam dola.
Salko ili Salih, nekad sam u dokumentima nailazio na jedno nekad drugo, pa više nisam ni siguran šta je zapisano u toj prvoj matičnoj knjizi - rođen je u selu Malešići, nedaleko od Gračanice.
Njegovo zanimanje bilo je policajac - ili kako se u to doba zvalo "žandar".
Išao je u školu u Sarajevo - neka vrstu policijske akademije.
Kraljevina Jugoslavija imala je zanimljivih ideja kako da stane u kraj kriminalu. Viši policijski službenici nisu mogli raditi u svom mjestu. Poslati bi bili negdje dalje. Proveli nekoliko godina u jednom, opet selidba u drugo mjesto itd.
Tako je moj đedo, žandarmerijski narednik Salko Huskić kao jednu od destinacija dobio Bratunac, mjesto pored Drine.
Bratunac tih 30-tih godina teško da se mogao nazvati gradom. Postojalo je nekoliko austrougarskih objekata, namijenjenih otkupu duhana, raštrkane kućice, poneka administrativna zgrada - među kojim i žandarmerijska stanica.
1927 tek je proglašen zasebnom varošicom, opštinom. Dotad je sve vrijeme pripadao opštini Srebrenica i bio zaseok Suhe, naselja na istimenom brdu iznad drinske doline.
U toj Suhoj rasla je druga grana mog porodičnog stabla.
Voljelo se dvoje mladih, Haso i Rejha.
1913 godine stupili su u brak. 1914 Bog je tu mladu porodicu blagoslovio kćerkicom Mejrom.
Ali te iste godine započe i ono što se u istoriji naziva "Prvi svjetski rat".
Rat koji je prekinu i njihovu kratku sreću. 20-togodišnji mladić je mobilisan i nakon obuke poslat daleko na Alpe u zemlju Italiju. Umjesto babe maloj Mejri stigla je crna knjiga i renta.
Jednog dana neni Rejhi ponudio joj je brak komšija iz porodice Hodžić. Njegova žena je također umrla i živio je sam s djecom.
S svojom Mejrom, nena Rejha je otišla u tu drugu kuću i započela novi život. Mejra je dobila novog "babu" a njegova djeca "majku".
Djevojčica je odrastala i izrasla u naočitu i smjernu djevojku. U to doba u brak se stupalo rano.
Nisam nikad bio u prilici da slušam od nene Mejre kako je došlo do tog da se uda, uglavnom to se desilo negdje s početka tih 1930-tih. Mejra Hodžić i Salko Huskić su se vjenčali u Bratuncu. Kumovi su im bili A. Beatović i M. Ilić.
Nakon što se se vjenčali, djed više nije mogao kao žandar raditi u Bratuncu. Dobio je premještaj u grad Valjevo u Srbiji.
U Valjevu i okolnim varošicama proveli su narednih 10 godina, dobili prvo dijete...
Početak drugog svjetskog rata ih je zatekao u Janji, posljednjem radnom mjestu mog đede Salke.
Prvih nekoliko godina nakon rata Salko i Mejra sa svojom djecom nastavili živjeti u Janji.
Tu su 1949 dobili 5-to dijete curicu, smeđih očiju. Dali su joj ime Samija.
Za đedu su nastupili teški dani. Ostao je bez posla. Isljednici su ga danima kao službenika starog režima zvali na "razgovore". Salku Huskića nije interesovao ni kralj ni komunisti. Radio je profesionalno svoj posao. Ne našavši ništa što bi ga moglo kompromitovati ponudli su mu posao u miliciji.
Đedo Salko je, upoznavši dobro njihove metode rada za tih mjesec dana, odbio ponudu.
Imali su nešto ušteđevine, imanje od kojeg se moglo živjeti i on sljedeći svoje principe nije pristao da bude dio tog sistema.
1953 godine preselili su u Malešiće, gdje je i umro 3 godine kasnije.
Nena je pričala da je redovno vodio dnevnik. Zapisivao je i svoje snove. Pričao je da je jednom usnio kako je čovjek uz pomoće neke letjelice stigao do mjeseca. Bilo je to 30-tak godina prije no što je s misijom Apolo načinjen "mali korak za čovjeka a veliki za čovječanstvo".
Bio je svjestan da mu se bliži kraj.
Vidjevši kako mala curica od 5-6 godina pokušava da šije oponašajući svoju majku, rekao je neni da mašinu singer, na kojoj je kao simbol bila sfinga ostavi Samiji.
Zadnje molba mu je bila "Mejro ne vodi mi djecu u Bratunac na vatru".
Nena je kratko vrijeme živjela u Malešićima, bez penzije s jedinim primanjima od imanja i šivenja, među narodom koji nije poznavala. Nadala se da će povratkom u Bratunac imati veću podršku od svoje braće i sestara. Da će joj biti lakše. Iz tih razloga unatoč želji mog djeda Salke prodala je kuću i zemlju i vratila se u svoj rodni kraj.
Od tih para kupila je mali plac i napravila kuću u djelu Suhe koji se zove Selišta.
Djevojčica Samija krenula je u osnovnu školu, istu onu u koju je išao i Omer Omerović.
Zatim se upisala u građevinsku. I u to doba nekako počinje njihova zajednička priča. Opet po ko zna koji put na ovoj zemlji se rodila ljubav. Ovaj put između Omera sina Eminovog i Samije kćeri Salkine.
Mati je s ponosom uvijek govorila o svojoj majci Mejri, o tome kako ih je šivenjem prehranila. I sama je naučila šiti, iako je to bio više hobi. Duša moje dobre nena Mejra, napustila je ovaj svijet 1987 godine.
A mašina za šivenje postala je u ratnoj Srebrenici ponovno glavni izvor spasa moje porodice. Spasa od pošasti koja se zvala glad.
Foto: Ovako je izgledala mašina moje nene Mejre
April 93. - Prvo pismo nakon godinu dana
Dragi Samire
Prošlo je dugo vremena otkad smo se rastali ali nije prošao ni jedan trenutak da se nisam brinula za tebe, za svoju braću i sestre i njihovu djecu…
...Mi smo dobro. Omer i Emir rade u vatrogasnom, vrše usluge u bolnici.
Noćom tražimo paketiće....
Oktobar 93. – Pismo sestri
...Bila sam tri dana u Sućeskoj kod Dž.
I odozgo sam ponijela da šijem. Šijem joj sinu pantolone.
Fala vam za Samira.
Znam da mu je lijepo.
Nećemo zaboraviti ako ostanemo živi.
Pripazi i ti na sebe...
Zima 94'
...Mi smo dobro. Čekamo nekog selameta.
Ramazan je. Postimo. Nije teško.
Ja pomalo šijem. Uvijek sam u poslu.
Sve sam vas poželila. Često vas sanjam - kao da smo skupa...
Juli 94
....Puno sam ga poželila i molim se dragom Allahu da ih sve spasi - našu djecu.
Mi smo dobro.
Ja šijem. Za 2,5 sata sašijem pantole.
Kako ste svi skupa. Moj Samir,
"Da sam ptica i da imam krila" da vas vidim sve i svog sina.
April 95
...Kod nas je stanje isto.
Ne idem više nigdje.
Ovo proljeće sve se ispraznilo u svijeta...
