"Fabrika betonskih elemenata" iliti "Betonjara" kako su je prozvali - posljednje radno mjesto mog oca.
Otac je u njoj radio od '86 -'87 ne sjećam se više. Tokom rata u njenoj blizini se nalazila linija razdvajanja. Mati kaže da ju je otac par puta obišao nakon proglašenja Srebrenice "zaštićenom zonom". Pisao mi je to i on u pismu, dodavši da ne ide često pošto je opasno.
Inače to mjesto se naziva Turbe, po obližnjem turbetu koje se nalazi uz samu cestu u blizini fabrike.
Očevu fotografiju koja sam postavio na blog - pronašao je jedan njegov kolega medju razbacanim papirima na stepeništu fabrike i dao im u Srebrenici tokom rata.
Jedne nedjelje, u vrijeme mira medju ljudima, otac je išao da obavi neke poslove pa je pozvao i mene i brata da dodjemo. Vodio nas je u svoju kancelariju, pokazivao nam velike kalupe u kojima se izljevaju betonske konstrukcije koje se zatim transportuju širom BiH.
Sjećam se nekih od radnika, već sam ih i pomenuo jednom: Hakija, Behaija, Hakija D., Malčo, Rifet, Nedžib, Hamdija - zajedno s Omerom nalaze se ponovno.
Ovaj put na spisku nastradalih nakon pada Srebrenice.
Prošle godine u krugu Betonjare neposredno pred 11 juli pronadjen je navodno postavljeni exploziv.
