U martu 1993 godine postignut je sporazum o evakuaciji jednog broja žena i djece, kao i ranjenika iz Srebrenice.
Žene i djeca su odvoženi kamionima UNHCR-a a ranjenici transportovani helikopterima do Tuzle. Moji su vijećali i dogovorili se da mati krene za Tuzlu. Spremila se i stigla s ocem i bratom na mjesto gdje su bili parkirani bijeli kamioni koji su dan ranije dovezli prvu humanitarnu pomoć. Kaže da su se već bili pozdravili i da je otac plakao. Ipak nije otišla. Bila je ogromna gužva. I za te kamione je trebala "štela". Vojnici koji su održavali red propuštali su svoje.
I tako zahvaljujući toj "šteli" desilo se ono što je najbolje za njih troje - vratili su se zajedno u mali stan.
Nekako u to doba dobila je mašinu i počela je šiti. Kasnije je otac pisao da ne zna kako bi njih dvojica preživjeli da je otišla. Obojica tvrdoglavi, ponositi. Brat je katkad majci govorio "Nemoj slučajno da bi koga molila za hranu"
Kamioni bi stizali u Tuzlu nekako s prvim mrakom. Parkirali bi se ispred sportskog centra Mejdan, u čijoj dvorani je bio obezbjeđen prvi smještaj. Policija bi blokirala prostor oko Mejdana tako da se nije moglo prići.
Nakon što bi pristigli evidentirani i pregledani oni koji su imali nekog svog bi izlazili susretali se sa onim koji su ih čekali napolju.
I ja sam nekoliko puta išao. Godinu dana nisam imao nikakvih informacija o svojim. Nisam znao ni jesul' živi. Čekao sam, jer je mati mogla biti u nekom od tih konvoja. Svaki put bih se vraćao sam. Prizori su bili potresni. Sjećam se jednog dječaka s povezom na očima, geleri granate su zauvijek ugasli svjetlo u njima; djece koja su se ugušila u kamionima, u stomak ranjene trudnice...
Jednu večer gledajući kroz prozor vidio sam na nebu trepćuća svijetla. Prvi avioni koji su vozili pomoć za Srebrenicu.
Moji su kao i svi ostali bili po brdima, sakupljeni oko zapaljenih vatri čekajući da počne padati kiša lanč paketa...
Osim lanč paketa značajno je bilo i platno od padobrana od kojeg je moja mati sašila mnoge pantolone. Drugog materijala u to doba nije bilo. Kasnije su kamionima pristizale i spužve. Presvučene su bile sivim tankim platnom koje je skidano i korišteno za šivenje košulja, trenerki...
Sa pristizanjem žena, djece i ranjenika stigle su i prve vijesti o mojoj porodici.
Jednog dana saznao sam da mi je stiglo pismo iz Srebrenice. Otišao sam na Gradinu u jednu od bolnica gdje su bili smješteni ranjenici. Jedan od njih donio mi je pismo od oca i majke. Pričao mi je o njima. Dobro su. Preživjeli su tu godinu.
Jedva sam čekao da otvorim kovertu i pročitam šta su napisali. Nabrzaka u žurbi, na papiru istrgnutom iz notesa otac i mati su napisali nekoliko rečenica.
Samire
Evo nakon godinu
dana da ti se javim
bar pismom. Mi smo
uspjeli dosad preživjeti.
Smršali smo po 20 kg
ali sad se nadam
da će biti bolje.
Kako ti živiš nemoj
se za nas brinuti
Pazi samo na sebe.
Kako su H., O., M.
Kako je đedo, nena, H. s
porodicom.
Jesil' vidio N.
Jel' te zaboravio.
Napiši nam i ti pismo pa nekako
pošalji ili se javi
preko amatera
da znamo kako
ste svi u Tuzli.
Sve poselami i sve
vas voli Omer Omerović (potpis)
Dragi Samire
Prošlo je dugo vremena
otkako smo se rastali
ali nije prošao ni jedan
trenutak da se nisam
brinula za tebe, za svoju
braću i sestre i njihovu djecu.
Ako mognem doći ću
jer te nisam godinu vidila.
Mi smo dobro Emir i Omer
rade u vatrogasnom. Vrše
usluge u bolnici. Stanujemo
kod bolnice. Nemoj se
za nama brinuti dobro
nam je. Pričat će ti D. sve.
Noćom tražimo u šumi
paketiće. Hrane sad ima.
Poselami mi sestre. M., O. i M.
a tebe voli tvoja mama
Samija Omerović (potpis)
