Bio je topao ljetnji dan. Igrao sam se ispred kuće i čekao ih. Negdje oko podneva, u avliju je ušao fićo. Babo je zamolio komšiju Nebojšu da odu po majku pošto mi nismo imali auto. U Bratuncu, gradiću u kojem smo živjeli nije bilo porodilišta. Žene su išle da se porode u Srebrenicu ili pak u Ljuboviju - mjesto s druge strane Drine u Srbiji. Mati je Emira rodila u Ljuboviji. Iz auta je izašao najprije otac, oborio je naslon u sjedišta (auto je bilo s dvoja vrata) i onda se pojavila i mama držeći u naručju zamotanu u deku bebu. Mog brata. Imao sam tad samo dvije i po godine ali mi se to tako urezalo u pamćenje, da se i sada sjećam skoro svakog detalja. Unijeli su bebu u kuću. Na krevetu je bila prostrta mala crvena deka na koju su ga stavili, zamotanog u pelene. Jedino mu se lice vidjelo. Spavao je. Odmah su došle rodice, očeva tetka. Svi su se iskupili, gledali to malo čudo.
Božji dar mojoj porodici...
***
Otac je imao mali tranzistor na baterije s kojim je Emir volio da se igra. Imao je oko godinu i po kad ga je pokvario. Mati ga je sklonila na vitrinu i rekla mu kroz šalu "Babo će te ružiti kad dođe". Kad je otac došao s posla Emir ga je odmah uhvatio za ruku i poveo do vitrine. Kad su došli rekao mu je "O, O..." (tako je zvao oca) i pokazao mu prstićem nam mjesto gdje je mati sklonila tranzistor.
***
Jedne prilike, kad je pošao u prvi razred, otišli smo prije podne kod tetke Fatime u posjetu. Njena kuća je u blizini naše. Emir je tek bio naučio da čita i vidjevši na stolu telefonski imenik koji je tetka tek kupila, stao je da ga lista. U jednom trenutku je vidio poznato ime. Tetka, evo ima i moja učiteljica u imeniku. Hoćemol' je nazvati?
Učiteljica mu je bila Mara Beci jedna fina gospođa..Jedan od rijetkih svjetlih primjera u toj školi.
Tetka, koja je inače vesele i otvorene naravi, odmah je uzela telefon i okrenula učiteljicin broj. Za to vrijeme Emir se uplašio i pobjegao u tetkim orman. Tetka je malo pričala s učiteljicom. One su se inače poznavale. Rekla da je Emirova tetka. Da je Emir kod nje i da je htio da nazovu učiteljicu, ali da se sad malo postidio.
Kad je razgovor završen, Emir je izašao iz ormana ljut. Pa što si se uplašio? pitala ga je tetka. Ma sad će me sve pitati, odgovorio je zabrinuto.
Kad je taj dan došao iz škole mama ga je pitala:
Kako je bilo? Jel' te učiteljica šta pitala?
Ma nije. Al sve me je gledala i smješkala se.
***
Tek je napunio 18 godina kad se rat počeo nadvijati i nad našim gradićem. U martu je položio vozački, izvadio svoju prvu ličnu kartu. Mjesec dana kasnije, negdje oko 10. aprila 1992 godine s ocem i majkom izbjegao je iz Bratunca kod rođaka u selo Luku, nedaleko od Žepe (opština Srebrenica). Poslije tri mjeseca otišli su u Srebrenicu.
U Srebrenici tokom rata bilo je, kao uostalom i svugdje, tipova koji su se osilili. Jedne večeri Emir se s dva druga vraćao kući. Izlazio bi uvečer, šetao. Ponegdje je bilo otvoreni i "kino", tj. prostorija u kojoj su se na TV-u gledali filmovi s videa. Ulaz se plaćao duhanom, brašnom i sl. U jednom trenutku neko ih je pozvao: "Momci, dođite ovamo!" Tri tipa su sjedila, bili su pijani. Vjerovatno su imali i oružje. Emir je s prijateljima došao do njih i tip koji se isticao kao glavni uhvatio ga je za ruku. Inače bio je poznat po svom siledžijskom ponašanju u stanjima pijanstva. Emir je bio visok, snažan. Volio je da pomalo i diže tegove, vježba. Bio je sigurno jači od njih. Gledao ga je direktno u oči. Čekao je pogodan trenutak. Kad je vidio da je pažnja kod tipa malo popustila istrgao se i to je bio signal i drugoj dvojici da zbrišu.
***
Nakon što je pala Srebrenica zajedno s ocem stigao je do Šušnjara, sela u okolici Srebrenice. Tu se formirala kolona koja je pokušala kroz šumske puteve doći do Sapne (opština Zvornik), koja je bila pod kontrolom Armije BiH. Kako je brat bio mlad i snažan otac mu je rekao da ide s drugovima, a on će nekako. Nije želio da ga usporava. Mislio je da bi mu on samo bio teret. Da je to razdvajanje najbolji način da pomogne Emiru.
B. koji je išao s Emirom bio je nekoliko godina stariji, dobro je poznavao put. Čelo kolone je krenulo poslije ponoći (12.juli, 00:30h).
Šta je se odigravalo tokom tog puta saznao sam tek nakon nekoliko mjeseci.
B. koji je bio s Emirom mi je pričao da se Emir idući stalno osvrtao i tražio pogledom oca. Počeo je plakati. Pale su prve granate i nekoliko ljudi je poginuo."Ubili su mi Omera", uznemireno je govorio. Ma nisu, ne brini. Bit će dobro , tješio ga je. Pokušao ga je malo smiriti. Kaže da je bio jako usplahiren. Sjeli su. Osvježio se i krenuli su dalje.
Preživjeli su pričali da su izvori bili zatrovani, da su na kolonu bacane granate s hemijskim punjenjem zbog čeg su mnogi ljudi imali halucinacije.
U sumrak 12. jula došli su do Kameničkog brda. Prethodni dan se dogodio prekid kolone i prednji dio je čekao dok se ovi koji su zaostali nisu pojavili. Emir je već bio došao sebi. B. mi je dalje pričao da je, kad su stigli na Kameničko brdo, sišao niže da naspe vode na izvoru. Emir je ostao na poljani. Tu je mog brata ugledao i amidža. Samo nekoliko trenutaka nakon što ga je vidio, u sumrak oko 20:00 h nastala je strašna pucnjava, granate su padale. Nastao je opšti haos. Ranjeni su dozivali u pomoć...Neki su očajnim glasom dozivali svoje...
To je trajalo 20-tak minuta i u jednom trenu iznenada, kao što je i počelo utihnulo. Na poljani je bio ogroman broj mrtvih. U jednom svjedočenju sam pročitao da je par momaka, kad su se nekoliko dana kasnije vraćali, pošto nisu mogli proći u Konjević Polju stalo i prebrojalo poginule - bilo ih je oko 500.
Ni amidža ni B. nisu vidjeli više Emira.
Sutradan velika skupina se našla okružena i preko razglasa pozivali su ih da se predaju. Jedan momak iz Bratunca je vidio tu mog brata. Kaže da je rekao: Ja se neću predati, i otrčao prema obližnjem šumarku. Šta se dalje dešavalo ne znam. U izvještaju Komisije za Srebrenicu koju je formirala vlada RS piše izmedju ostalog: VRS je koristila razne načine i metode, uključujući i opremu Ujedinjenih nacija i Crvenog krsta, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im zaštiti živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im se garantuje bezbjednost, te da su Ujedinjene nacije i Crveni krst zaduženi za njihovo prebacivanje u Tuzlu.
Hiljade ljudi su se tada predale.
Tog 13. jula poslije podne, dvije žene su vidjele i Emira među zarobljenim u Kravici (opisano u prethodnom postu).
Ubijen je kao i ostalih oko 6 - 7 hiljada zarobljenih. Gdje? Kako? Još uvijek ne znam.
Predvečer oko hiljadu ljudi je zatvoreno u prostor magacina zemljoradničke zadruge u Kravici. Ubacivali su bombe, pucali, ispaljivali granate iz ručnog bacača. Samo par je preživjelo masakr i uspjelo da se u okrilju noći izvuče i pobjegne.
Preostali zarobljeni koji su kasnije pristizali odvoženi su prema Zvorniku gdje su na nekoliko lokacija vršene masovne egzekucije.
***
Sarajevo bikers club (http://www.sarajevobikersclub.ba), organizuje već par godina "Vožnju za Srebrenicu".
Evo utisaka prilikom ovogodišnjeg ulaska u Srebrenicu:
Ulazak u Srebrenicu je bio veličanstven: buka auspuha koju su namjerno stvarali motoristi u znak pozdrava i prodoran zvuk sirena je izmamio građane ovoga malog mjesta na doček nas koji smo došli da ukažemo poštovanje NJIMA.
Bio je to istovremeno i tužan i veličanstven trenutak. Trenutak koji smo već doživjeli prošle godine i koji ćemo doživjeti, ako Bog da i naredne godine. I svih narednih godina.
Jedan od NJIH je i moj brat. Volio je motore i da je tu, znam da bi ih s uživanjem posmatrao.
12. avgusta je njegov rođendan. Te 1995 godine živio je 22. godinu svog života.
