Jedini način na koji su mnogi tokom rata komunicirali sa svojim najbližim bila su pisma "Crvenog krsta" ili MESSAGE CROIX - ROUGE - kako je stajalo na njihovom zaglavlju.
Sastojala su se od jednog lista na čijoj prednjoj strani bi se nalazile adrese primaoca i pošiljaoca a na zadnjoj strani se nalazio tačkastim linijama označen prostor za poruku.
Počela su stizati 1993 god. i obično jedanput mjesečno bi dolazila sve do proljeća 1995 god.
Ta pisma nisu imala koverte, sve što bi ste napisali mogao je čitati bilo ko u lancu transporta i kontrola.
Mati mi je pričala de su jednom umjesto originala dobili fotokopiju poruke...
Postojao je čitav niz tema o kojima se nije smjelo govoriti - rat, stradanje, patnje, granate, vojska.
Ako bi slučajno prekršili to pravilo, dio poruke bio bio prekrižen markerom a često poruka uopšte ne bi došla na odredište.
Tih 100-njak kilometara pisma su "putovala" po dva-tri mjeseca.
Par mjeseci prije pada Srebrenice nastupio je muk - uzalud sam provjeravao spiskove pristigle pošte u Crvenom krstu - pisama iz Srebrenice nije bilo.
Njihov dolazak bio je blokiran. Bio je to prvi znak da se nešto sprema. Ovih dana se navršava dest godina kako su moj otac, moj brat, mnogi prijatelji, komšije, sugradjani strijeljani.
Neću reči da su mrtvi jer:
...smrt nije kraj
smrti zapravo i nema
i nema kraja...
Kod sebe imam sačuvana oko 52 pisma iz Srebrenice.
Nisu sva bila upućena na moju adresu - "konfiskovo" bih i ona upućena ostatku moje familije u Tuzli.
Pisali su otac, mati, brat i amidža.
