Moj sin, koji je za par dana trebao da napuni 4 godine se za to vrijeme veselo igrao po krevetu. Kad je čuo riječ "Srebrenica", lice mu se najedanput uozbiljilo i na moje iznenađenje počeo je gledajući me pravo u lice da mi strogim, sićušnim glasom drži monolog
Sve je napisano onako kako je govorio.
Moje je samo pitanje "Zašto je pala Srebrenica"
Nikad ni prije a ni poslije nije se slično ponašao niti govorio o tom.
On zna da su njegov djed i njegov amidža ubijeni, zna da postoji jedno mjesto koje se zove Srebrenica.
Ja ga ne filujem pričama o zbivanjima iz prošlosti jer je suviše mali, ali ono sto se desilo je očito počev od TV-a, razgovora na svakom koraku itekako prisutno.
Odgovori na mnoga pitanja u životu su jednostavni - samo se ljudi manje ili više vješto prave da NE ZNAJU.
Svi su se gradovi
srušili kad je pala Srebrenica
Svi su se semafori
srušili
Zašto je pala Srebrenica?
Zato što su padale
granate.
Znaš li ti kol'ko su
se bacale mine na zgrade!?
Znaš li ti to!?
Znaš li ti to!?
Ili ne znaš!?
Kad je padala Srebrenica,
sav je grad dimio onda.
Pucali su s
pištoljima
S puškama.
Cuke i mace su umrli
Djeca su se sakrila
u kućama.
Znaš li ti to!?
Ili ne znaš!?
